SRĐ

— 760 —

I ka' majka nad svojijem sinom, Tako i on da je mudro bdio Nad domovinom. Pa na mjesto plaće, — a ono ga Tamo oni istjeraše; Te on jadan za tuđijem h|ebom Do i robnice tumaraše A kada je umro — tada Počeše ga slaviti, I v'jence mu praviti! Bezo6nici! zar tako mislite Yašu Jagu s obraza oprati; Dokle živi, bost , a treba — posl'je Otegnute papke mu mazatiV Daću vama, varalice!.... Do negova poć ću groba I pod ploćom Prišapnuću — uzdahnuću: „Na neharnu svoju braću ,,Ne tuži se Svevišnemu gore; „Јег da živiš danas, vjeruj, „Bilo bi ti do sto puta gore! " Al' od srgbe, sve mi tj'elo gori. Treba, treba poletjeti Baš na stožer! Rekoše mi, da je tamo zima: Vajda ću se ohladiti! Tu ću dirnut svojoj liri žice, Pa ću pjevat u pustini; Ka' Orfeja slušaćc me, I^ubopitno gledaće me: Ptičurine i medvjedi I stotinu drugih bj'esa! Воје, bo|e uv'jek oni, Nego Jucka ta ušesa! Pa ću tada? — na Ararat! Kažu, da ne treba nego samo Na tjeme mu uzjašiti: Pa da možeš lako Rukom nebo uhvatiti. E pa dobro! Sve ću zv'jczde skinut, Splest ću v'jenac — pa ću glavu Nim oviti, Nakititi....