SRĐ

— 1016 —

U STONU. Iz mojih: „Bilježaka i Impresija". Njoj. 2. Junija 188* Vratio' sam se s dalekog puta u inostranstvu. Trknuo sam se za čas u Grad za Gospom, ali nijesam našao mira. 1 ovo me ljeto našlo na moru, da prošetain po đubrovackijem vođama moj cemer za Onom koje nije više. Dok me lagja nosi put klasične Tavride, sred blistavijeh voda i strašnijeh modrijeh dubina, ja sjedim na krmi i opetujem one beskrajno tužne stihove Danta Rossetti-ja: „Look in my faoe, my name ia : — Might have been!-' „1 am also ealled: — No more, Too late, Fare thee well!..." „Pogledaj me, ime mi je: — Moglo je biti!" „I još me zovu: — Ne više, Prekasno, Zbogom!" I razmišljah da sam joj blagodaran što sam u njoj i kroz nju upoznao svu unutrnju čarobnu silu moje dubrovačke otadžbine, kroz koju, po svijem liticama i po gorama mrčom obasutijem i u smaragdskijem dolovima gdje se na razgovor duše sretaju, provijava dio njene duše, odsjev njenog profila, ton njenoga glasa Evo nas u Sipanjskoj Luci! Nijesu tajanstvene ljepote Sugjurgja, korne ću posvetiti zasebnu himnu učinjenu od svih ritama istorije i od svijeli talasa mistične prirode, nego su mirne draži obična pristana. Kako po svijem našijem ostrvima, ljepota, čar, sve nenadmašnosti naše dubrovačke prirode ostaju kako zbijene i sakrite za nezgronmim, bezličnim gragjama demokratske lijepe naše epohe. A ipak koliko malijeli slika, punijeh svježe poezije! „Maslinate" posute čempresima. S lijeve strane ulazu u malo pristanište koketna kuća Gradi sred dva crna velika bora, sa stepenieama koje slaze k moru, kamenitijem vratima ovjenčanijem, kao za neko veselje, granom crljenijeh