SRĐ

S R Đ т*

God. III. Dubrovnik, 16. Dećembra 1904. 3r. 22. i 23.

NA POLU SMRTI. — l^udevit Vuličević. Nijema je ordje ludska rječitost: naše se znane protivi otajstvu: strastima nema poprišta. Vidim, osjeeam, da je vjetar svjetovno veličanstvo i svjetovna slava. Praznoća je u mojoj glavi. Ovo shvatam. A već davno shvatili, da vjera i Jubav јабе i dale prodiru nego li istraživane i iskušene. Onaj Veliki i jedini bez grijeha, koji dođe iz skuta Oca svojega, reče: „Blago siromašnima duhom!" Ovako on reče, ali svijet ne shvati mu sadržaj riječi, jer sav svijet leži u nečastivomu. Tjelesni judi svinskijeh misli i djela ne mogu se dotaći ovijeh visina, za to braćo u Hristu ne mećite bisera svojega pred svine, da ga ne родаге nogama svojim. • Divna i sveta smrti, ja ti se klaiiam! Vjera mi te i Jubav preobrazi očima i pameti. Sad znam da ti ne zatvaraš oči čovjeku; oči su mu zatvorene dok je na svijetu, u ovome dahokrugu grijeha i prokletstva, u ovoj tmuši, u kojoj je teško misliti i razumjeti. Mi mislimo, da ovdje bistro i istinito vidimo; ali nije ovako. Dok gledamo sprijeda ne vidimo ostraga; sveđ nam mrak štogod pokriva; nijedne stvari cijelo ne vidimo. Divna i sveta smrti, kad ti sideš čovjeku blizu posteje, i kad ga zagrliš i pojubiš, duh mu svuče zemno, tjelesno odijelo, te on onda vidi što prije ne mogaše vidjeti kroz tjelesnu koprenu. Onda zaisto počine negovo znane i uzašašće. Ja ti se klanam, smrti, objavite]ice pravde Božijel Ti si kruna mojemu znahu, ti odgovor mojim žejama. Ti mi sjajno stavjaš pred oči ono što sam ja negda gatao i tepao, misleći lud i oho da je mudrost moje gatahe i tepaiie. Sve vjekuvje64