SRĐ

GARIBALDI I NJEGOVO DOBA

211

bi osujetio sastanak evropskih vlasti na kongresu, gdje bi se imalo govoriti i o srednjo-talijanskim pokrajinama. Svi razboritiji politicari odmah uvidješe, da bi uklonjenje regence, za koju su se bile malo ne jeđnoglasno izjavile skupštine svih pokraiina, moglo lako izazvati negodovanje, a i velikih nemira. Stoga odluce, da princ primi regencu, ali da obzirom na prilike imenuje sebi namjesnika, koji će ga zastupati, dok se stvari u toliko razbistre, da sam bude mogao preduzeti regencu. Deputacije su bile zadovoljne odgovorom kralja i princa, koji imenova sebi zamjenikom prijašnjega sardinskog poslanika u Toskani, Boncompagni-ja. Ovaj krene naj prije u Modenu,, odatle u Bolognu, pak u Firence, gdje se i nastani. Napoleon je sanjao o evropskom kongresu, ali od dana na dan bilo je sve to jasnije, da se kongres nikada ne će sastati. Engleska je tvrdila, da je rad kongresa uzaludan, jer su srednjo-italske pokrajine bile stekle pravo, da same odluce o svojoj sudbini. Papa protestuje, da ne će nikako pristati na odstup Romagne, pa to zahtijevao ne jedan nego svi kongresi svijeta. Rusija je napokon pitala čemu kongres, kad se već u naprijed zna, da njegove odluke ne će biti prihvaćene od zainteresanih stranaka. Pitanje kongresa, uređenje prilika u srednjoj Italiji i u Romagni, te i u ostalim papinskim pokrajinama pretresoše i u velikom broju više ili manje ozbiljni spisi, od kojih naj veći interes izazove onaj pod naslovom: Le pape et le congres. Bili su ga sastavili La Guerranižre i Mocquart, a nadahnuo ga Napoleon i objelodanili ga na sami Badnji dan 1859. Bez okolišanja uđoše sastavljaci in medias res. Po njihovom dokazivanju bilo je potrebito, da papa, e da bude neodvisan, uzima svoju državu i svoje podanike, ali da nije nužda, da ova država bude velika, jer bi njezin veliki opseg mogao lako naškoditi papinskom ugledu; što više, da bi naj bolje bilo, kad bi se papinska vlast ogranicila na sami Rim, ciji bi se građani tješili, što nijesu članovi velike talijanske domovine, time da su podanici velike metropole, cija se vlast svuda proteže, gdje cvate katolička vjera. Spis je zatim dokazivao, da je gubitak Romagne, te se uvijek opirao papinskoj vlasti, u prilog neodvisnosti sv. Oca; te da se one pokrajine, koje se de facto oci-