Što da se radi?

| da je Marija Aleksejevna dobila dobro mišljenje | o učitelju, vidjevši da njen šećer ne će mnoSo | štetovati stoga, što su preneseni satovi s jutra | na večer. __

| Nakon dva dana učitelj je i opet našao obitelj kod čaja, i opet nije htio da popije šalicu čaja, pa tako je posve umirio Mariju Aleksejevnu. No taj puta je našao kod stola još jedno novo lice — vojnika, kojemu se marija Aleksejevna mnogo ulagivala. „Al mladoženja!"

Mladoženja je našao nužnim, kako i dolikuje njegovom odijelu i njegovoj porodici, ne samo ne opaziti učitelja, već opazivši Sa, promjerili od glave do pete polaganim, rastrešenim pogledom, kako je uobičajeno u dobrom društvu. No tek što je počeo mjeriti, osjeti, da Sa učitelj ne samo flakođer mjeri, već još i šore, Sleda mu ravno u oči i to tako marljivo, da je mladoženja umjesto da nastavi mjeriti, rekao: „Je li težak

vaš posao, monsieur '"Lopuhov, — mislim naime, doktorski posao?

| ___ Da težak je. — I nastavlja gledati ravno u OČI, |

Mladoženja je osjetio, kako -se lijevom rukom - bogzna zašto, hvata puceta na svojem odijelu ; no kad je već stvar došla do puceta, znači, da

|__nema drugoša spasa, već popiti brzo čaj i moliti

Mariju Aleksejevnu drugu šalicu.

_-— Ako se ne varam, na vama je uniforma te ı te pukovnije. )

— Da, ja služim kod te pukovnije, — odgovara Mihail Ivanić.

— Služite li već dugo?

— Devet godina. 3

— Jeste li došli odmah k toj pukovniji?

178