Topola

a već mu ju tržne od usana tuga; misli mu se, rojeć, uzvijaju natrag prend otčevim dvorim, gdjeno prvo sunce rastvori mu vedro pred očima nebo, gdje jače i jače u igri vršnjaci stisnuše se nježnim medju sobom vezim. Ja s bogovim, dašto, pravdati se ne ću, al je stanje žena u istinu tužno Doma i u boju muž posvuda vlada, u tudjini um’je sam pomoći sebi, posjed mu ugadja, pobjeda ga slavi, a slavno ga ime nakon smrti čeka. Koli uzko sreća spućena je žene! Kad se mora oštru pokoriti mužu, već je i to za nju utjeha i dužnost; al kakva ju istom tad nevolja snadje, kad ju udes ljuti u tudjinu baci! Tako Toant drži, muž plemenit, mene, u zbiljnim i svetim, robinjicu, lancim. Oh koli se stidim, što ti kazat moram, da zlovoljom tajnom, božice, ti služim, a ti meni život, nebesnice, spasi, pak mi dužnost bila, da sama i voljna prikažem svoj život tvojoj službi svetoj. Ja sam od vajkada uzdala se u te, a uzdam se i sad, božice Dijano, u te, koja mene, odrinutu kćerku najsilnijeg kralja grčkijeh zemalja, zagrli u sveto svoje nježno krilo. Dà, Divova kćeri, kad velikom mužu zada ranu, tražeć, da ti kćerku dade, bogoslična kad si Atreova sina, koji ti prikaza najmilije svoje, slavno cd Ilijskih razorenih mira sprovela u milu otačbinu natrag,

12