Topola

7

vanje, jer se tako čisti i kiti jezik, te povraća književnome svijetu svoje od starine; mislim, da kao što s jedne strane književni jezik ima počivati na živome i za književni jezik odabranome narječju, tako s druge da ima nositi takodjer i tragove onoga jezika, koji nam se je sačuvao u izabranoj knjizi od starine, jer to ne samo obogaćuje na velike književni jezik, nego i daje knjizi njeko odličje i dostojanstvo. Zato mi se ne čini da valja bezuvjetno ona stara : „Piši, kako narod govori“, nego da bi ju imala zamijeniti ova nova: „Piši po ustima naroda i po knjizi, kao što izobraženi čovjek ima misliti i pisati.“ Mažuranićeva : „Cengić Agu“ ne bi bio nikada ispjevao narod, jer narod ne pjeva onako, ali pjeva onako veliki pjesnički i klasički duboko izobraženi um, koji poznaje živi jezik onako, kao što ga prebiru usta narodna, ali poznaje duboko i veliko blago jezika, koje leži u dubrovačkoj zlatnoj dobi i u opće u našoj staroj knjizi. Valja dakle da naš književni naraštaj crpe jezik iz usta naroda i njegovijeh vijestnika, kao što je Vuk i mali broj izabranijeh drugijeh, ali treba da se muči i oko naše stare knjige, koja nije ni malena, a ni neznatna, kao što to njekoji misle, nego je usuprot vrijedna često i po svome sadržaju da se čita, a u njoj leži pohranjena golema i dragocjena zaliha jezičnoga blaga, koje ne smije ostati niti zakopano, a niti bez ploda. Nastojao sam, da ovaj prijevod bude čijem vjerniji, ali uz to da nesagriješim proti duhu i svojstvu svoga jezika. Čuvao sam se slika (rime) jer,