Topola

128

Drug! odsjek.

veselje božanskoj si majci, da se u kasnu jesen opet spusti u carstvo smrti i nevidljivosti. Nije težko pogoditi smisao tomu mythu, on alegorički prikazuje prizor obumirućega i opet oživljujućega bilinskoga svieta, što ga svake godine svojima očima gledamo. Kada za zimskih mjeseci Kora prebiva u Hadovu carstvu, narav, bi reć, tuguje za izgubljenom kćerkom. U božičinih eleusinskih mysterijih shvaćalo se je to redovito obumiranje i pomladba bilinskoga svieta kao symbol uzvišenije ideje, naime neumrlosti duše. Svaki ljudski život stiže Korina kob ; on postaje plien ledene i neumolive smrti, ali samo zato, da što Ijepši i sjajniji opet uzkrsne iz grobne noćL Tiesno sdružen s tim krasnim i duhovitim mythom jest drugi, koji se tiče osnutka mysterija u Eleusini. Kada je Demetra, izgubivši milu kćerku i srdeći se na Zeusa i sve Olympijce, u spodobi starice sirote bake putovala svietom, dodje i u Eleusinu. Kćeri Kele ja, vladara u tom gradu, nadju ju sjedeći na kamenu kraj djevojačkoga studenca, kada bijahu onamo došle po vodu, i ponude neznanki službu u kući svojih roditelja, gdje bi uzgajala netom rodjena im brata Demophona. Božica privoli te bude prijazno dočekana u Kelejevoj kući, i naskoro uzme uzgajati mladoga kraljevića. Ona ga tako zavoli, da je odlučila učiniti ga neumrlim, mažući ga danju ambrosijom i mećući ga noću u žar ognjišta. Ali dobrohotna si nauma ne mogaše OAmšiti, pošto ju jednom kod toga posla uvreba dječakova majka, te joj pomrsi račune svojim plahim krikom. Na to odkrije ona Keleju svoje božanstvo i zakaže mu, neka sagradi hram u Eleusini. Kada je on bio uz njezinu pomoć brzo gotov ; nauči ona Keleja i neke druge eleusinske knezove, Triptolema, Eumolpa i Diokla, svete običaje svoga bogoslužja. Triptolemu, koga zovu i Kelejevim sinom, povjeri neka dalje širi poljodjelstvo i njezino bogoslužje, posudivši mu svoja zmajska kola, na kojih je on obilazio pokrajine ove zemlje, šireći svuda blagodati poljodjelstva i sdružujući ljude u