Topola

ljudem prijazan bog-, taj nemio i okrutan. Uz tu pomisao, što ju osobito kasniji pjesnici i umjetnici dalje razviše, pomišljahu Thanata i posve odvojena od Hypna, budi personifikavši vrsti nasilne smrti kao ženska božanstva strašna vida, tako zvane Кеге, budi učinivši od nebesnika Apollona i Artemidu, a od podzemnika Plutona i Persephonu božanstvi smrti. Rimljani primiše još od Etruščana i sobstvenog boga smrti, koga zvahu Orkus, i pomišljahu ga oružanim borcem, što no ljude na smrt ranjava. No svi ti osebni bogovi smrti nisu osobito znameniti niti po kult, niti po umjetnost. Umjetnost nastojaše sve većma üblažiti strašnu sliku smrti i prikazati Thanata što sličnijim bratu mu Hypnu. I n umjetnosti prikazuju se Thanatos i Hypnos kao srodni, gotovo nerazdmživi druzi, koji sada ležeći spavaju, sada se opet o preokrenutu zublju opim. Hypnos sam ukazuje se ili kao sumoran starac ili opet kao poodrasao dječak. Od većih umjetnina osobito je spomena vriedna Becka bronca, gdje se prikazuje Hypnos s krili na glavi, kako когаса, držeći u ruci mak i rog, iz kojega sipa uspavIjujućn sadržinu. Za tako zvanu skupinu od San Ildefonsa u Madridn (si. 60) misle mnogi, da prikazuje Thanata i Hypna, no ipak se to ne moze za izvjestno tvrditi. Uz San i Smrt zove Hesiod još i Sanje djecom noći, no kod drugih pjesnika jesu one djeca Sna i stanuju na dalekom zapadu blizu podzemlja. Po Homerovu opisu ima taj stan Sanja dvoja vrata, jedna od bjelokosti, kojimi ulaze laskave i varave, a druga rožnata, kojimi ulaze istinske sanje. Posebnim bogom sanja učiniše pjesnici Morpheja, koga zvahu Hypnovim sinom.

142

Drugi odsjek.