Topola

166

Treći odsjek.

Da se cin dogadja za bakcbijske svecanosti, u kojoj htjede i Dirka sudjelovati, nagoviestaju razni znaci: spletena Cista mystica, obicna kod Dionysovib svecanosti, prva to posve pouzdano kaže, no to nagoviešta i smeća koža, kojom je Dirka odjevena, zatim k nogama joj spuzli brsljanov vienac i skrseni tbyrsos, napokon to, sto je desno do njezinih nogu sjedeće pastirče, koje tužno motri sto se dogadja, tako isto nakićeno bakcbijskimi attributi. Odmah iza Ampbiona na deblo naslonjena lyra nagovieŠta iz price dovoljno mn poznatu ijnbav za glasbn. Zenska u zadku jest Antiopa. O braći kaziva priča dalje ; da su protjeravši ili übivši Lyka zagospodovali u Thebi, no pravim kraljem vidimo Amphiona. Oba su vrlo različita kako po biću tako po značaju. Zetho je opor i strog, strastan lovac, a Amphion prijatelj Muza ; posve odan glasbi i pjesničtvu. Kolika bijaše njegova umjeca, pokaza on naskoro, kada braća počeše i jakimi kulami okružavati do tada još doljni g-rad Thebu. Jer dočim je Zetho orijaškom snagom dobavljao i jedno na drugo gomilao za gradnju potrebno kamenje, valjalo je Amphiomi samo dirnuti u žice svoje lyre i zapjevati sladkim glasom svojinx, te bi se golemo kamenje samo micalo i poslušno se skladalo jedno na drugo. S toga umjetnici i označuju uviek Amphiona lyrom, a Zetha kijačom ili lovačkim psom (kao na liepom reliefu palace Spada u Rimu). Da je thebskim Dioskurom prvobitno neki prirodni znamen bio osnovom, kao špartanskim Dioskurom Kastoru i Polydeuku, koji su kako je poznato danica i večernjica zviezda, jedva se smije dvojiti, ali ga sada već ne možemo jasno razabrati. Amphiona je nadalje proslavila priča radi tragičke propasti njegovih sinova i kćeri. On bijaše naime oženio Niobu, kćer phryžkoga kralja Tantala i Pelopovu sestru. Bezkrajna bijaše sreća toga braka, bogovi kao da htjedoše obiljem koga blagoslova obasuti taj uzvišeni vladarski par. Mnogo zdrave i krasne djece poraslo im u palači. na radost dičnom otcu 7 na ponos presretnoj majci. Ali iz toga raja nepomućene i blažene sreće moradjaše ih survati u mrak neizrečne tuge strašna očajanja Niobina obiesp ona ista obiest, koja je