Topola

I. Olympski bogovi. Ares.

39

zajamčen, dok godj se bude čuvao taj štit. S toga dadne Numa sveti štit, koga prepoznaše za Martov, brižno spraviti i, da se lakše zaprieči kakova kradja, po nekom umjetniku načiniti jedanaest pravomu za čudo posve slično patvorenih štitova. A kao čuvare tik ancilija postavi Salije, kojih je sbor, shodno broju štitova, sastojao od dvanaest članova, a ti su bili iz najuglednijih rimskih obitelji. Oni moradoše svete štitove svake godine mjeseca Martija, posvećena Martu, u svečanu obhodu nositi rimskimi ulicami, izvodeći uz to ratne igre i pjevajući starodavne pjesme. Od Numina vremena postajaše bogoslužje „otca Marta“ sve popularnije. Svaki put, prije nego bi rimska vojska pošla na vojnu, išao bi vrliovni zapovjednik u bogovo svetište na staroj kraljevskoj tvrdji, te zanjihao svete štitove i sulicu, koju držaše Martov kip, kličući: Marte, bdij! Pobožni narod vjerovaše, da bog nevidljiv glavom stupa pred vojskom, kada ona ide na juriš, s česa mu i dadoše pridjevak Gradivus. U ratu sa sjedinjenimi Lukanci i Brutijci (282. pr. Is.), kada su se konsuli žapali navaliti, obodrivaše nepoznat mladić vanredne veličine i krasote vojsku na juriš na dušmanski tabor i glavom se prvi pope po bojnih Ijestvah na bedeme. No kada ga kasnije stadoše tražiti, da mu daju pobjedničku nagradu, bijaše ga bez traga nestalo. Tko je drugi to mogao biti, nego pomoćnik otac Mart? S toga je konsul Fabricij i bio odredio njemu u čast trodrevnu zahvalnu svečanost. Mart je dakako od svega ratnoga pliena dobivao svoj primjereni dio. Bojnomu porazu držahu uzrokom njegov gnjev, koj'i s toga nastojahu üblažiti vanrednimi pomirnimi žrtvami. Narodno vjerovanje učini Marta otcem Romulu Remu, kojim priča, kako je znano, pridaje sagradjenje grada Rima, i to po nekoj Vestalki, dočim mu je inače ženom bila Nerija, koja se medjutim, bi reć, nije javno obožavala u Rimu. Kao pratioci Martovi spominju se Metus i Pallor, koji se sudaraju sa spomenutimi već grč-