Topola

I. Olympski bogovi. Aphrodita.

45

Marcijem ondje naseljenih Latina. Hram Cloacine bješe podignut na uspomenu postignuta izmirenja medju Rimljani i Sabinci nakon poznata grabeža sabinskih žena i djevojaka. Ime Libitina napokon označuje Veneru božicom lešova, јег se je u tom hramu čuvalo sve, što je bilo potrebno za pogreb mrtvaca, te su hramski poslužnici bili ujedno javni ukopnici mrtvih n Rimu. Možda tko u čudu pita, kako je upravo Venera mogla doći do takova znamenovanja, pošto bijaše božica naslade i veselja? Ali i ovdje se skrajnosti dotičn, kao i drugdje, i onim, koji poznaju mytholožke nazore starih, nije ni najmanje čudnovato takova dvojaka narav, koju ćemo još bolje upoznati kod zemaljskih ili chthonskih bogova. Tim se starijim svetištem pridruži u Caesarovo doba još hram Veneris Genitricis, t. j. brakove sklapajuće božice, što ga bješe Caesar u pharsalskoj bitci obećao sagraditi, ali je prije umro, nego što bi hram dovršen. Aphroditu ili Venera, како je znano, veoraa često prikazivabu stari amjetnici, jer čovjdka svedj na novo razmišljanje potiče želja izraziti dljetom ili kistom savršenu žensku Ijepotu, spojena s najvećom dražešću. Osobito umjetnici mladje attičke škole, laćajući se u obće rado prikazivanja mladih i milotnih božjih likova, imenito onih, kod kojih se nagost mogaše manje nedoličnom pričinjati, proknšavahu i kod Venere na svaku ruku svoje dljeto. Knidska Venera od Рraхi t e 1 a, koja skida odielo da se kupa, bješe umjetnikovo najznamenitije djelo, a njezinim se posjedom Knidci toliko ponosiše, da su sliku te Venere stavili na svoje novce. No ipak se mogase činiti znakom propadajuće pučke vjere i padajuće amjetnosti to, Sto se je on bio osmjelio prikazati jn posve nagu, akoprem je to odslije, izuzev dakako prave bramske kipove, raalo ne pravilom postalo kod Venere i srodnih božanstva. U ostalom karakteriše Venern s vitkošću i übavošćn sdružena bujnost forma. Lice joj je vrlo ovalno, oči nevelike i odaju čežnjn, usta malena, lica i brada puna i kruglasta. Sačuvalo se liepo čislo kipova, koji su izradjeni po izvorniku Praxitelevu, naročito po jedna u Rimu (Vatikan) i Monakovu. Od drngih brojnih kipova Venere spomenut ćemo ovdje samo najznatnije. Prvi po umjetničkoj vriednosti jest 1820. godine na otoku Melos (Milo) nadjeni, sada u parižkom Louvru nalazeći se mramomi kip nadčovječne veličine, koji prikazuje samo gornje tielo božice razodjeto, dočim je dolnji dio počev od bedara zaogmut lakom odjećom (slika Ig.). Covjek ne zna, čemu bi se na tom kipu vise divio, da li veličanstvenu izrazu glave ili dražestnoj bujnosti i krasnoj sumjernosti svijuh udova. Posto su гике sasvim skršene, ne može se ništa izvjestna tvrditi o ideji, koja je zadahnjivala umjetnika, Misli se, da je u ruci