Topola

Slave nebo kroz široko Jezdi krilat sivi soko, Ter od sunca svet gledi: Bistro njegvo oko pada Varh Zagreba bela grada; Oj, u njemu jur sedi. Nije soko to krilati, Već si, Otče, Ti poznati Parvi Tatre Pesniče! Nit je sunce, ko Ti siva, Već je Ijubav roda živa, Ka u sve nas utiče. Ti si u rod nju ulio, Svetom vatrom zapalio Jedne majke sinove; Da svak jedan sve Slavjane, I svi jednog složno brane, Kad čest roda pozove.

A pod kraj nastavlja ovako:

Do tog hrama svete sloge Tko uzhitri naše noge, Tko neg’ reči Tvoje vest? Uzajemne sloge slika Tva, najvećja Tva je dika, Tvoga sjajnog uma čest! Primi u znak zahvalnosti Sardca naša, ter oprosti, Da smo u tom dali sve: To je sav naš kamen dragi, U kojemu, Otče Blagi, Vekovat će Ime Tve.

Iza toga opisuje Kukuljević svečanost, koju su Zagrebčani priredili Kollaru, »mužu, kojega već ime svako pravo sla-

132

Jan Kolldr.