Topola

vati, amo pište mi za nje, ino naznante mi čislo exemp!arov. Jaz sem jih že dvajsti razdaval, pa še namenim naskorem po več poslati dati. Ali to bi moglo naskorem biti.« Ako ogledaš »Danicu«, vidjet ćeš, koliko je Kollar utjecao na Ilirce. Već god. 1836. priobćuje Gaj članak o »O slovstvenoj uzajemnosti medju koleni i narećji slavenskimi« po Janu Kollaru; poslije se oglasuju Kollarove knjige, te Kollar sam piše pozive na predplatu svojih djela (»Slava bohine« godine 1839., »Cestopis« g. 1842., »Govori i propovedi« g. 1843.). God. 1844. ima u »Danici« Kollarov izpravak protiv knjige Stjepana Horvata: »Ueber Croatien als eine durch Unterjochung envorbene ungar. Provinz « Ovdje brani misao, da su Grci Slavene zvali »Italiotama«. Kad godine 1844. putuje Kollar u Svajcarsku, već se unapried »Danica« raduje duhovnoj poslastici, koju će nam odanle donieti. »Bog neka mu bude na pomoć u njegovom putu, da se srećno povrati onim, koji će ga željno izgledat.« Vidimo, da je Kollarova lira budila ne samo Cthe, nego takodjer Hrvate. Vedri optimizam Kollarov, ono ćisto pouzdanje u pobjedu slavenske misli prijalo je zanosnoj mladeži hrvatskoj tada zvanoj ilirskoj, pa se tragovi tomu svietlomu, ničim nepomućenomu vjerovanju nalaze u svemu ilirizmu. Ilirska je poezija u najtješnjoj s.vezi s Kollarovim idealnim optimizmom. Prvaci ilirskoga Parnasa ućenici su Kollarove vile. Dok je ruska i poljska poezija zalutala u pesimizam i mistiku, ilirska je sa ćeškom puna vedrine i pouzdanja. Najsnažnije je duh Kollarove »Slavine kćeri« odjeknuo u krasnim Vrazovim »Djulabijama«, kojim je osnova kompozicije udešena prema »Slavinoj kćeri«. (Izporedi Markovićev uvod »Izabranih pjesama Stanka Vraza«, str. 145 dalje.) Kolik je bio Kollarov ugled u Iliraca, najbolje se pokazalo god. 1841., kad je pohodio Hrvatsku. »Danica« donosi u 38. broju o. g. Stoosov zanosni pjesnički pozdrav Janu Kollam, »velikomu pesniku i uzajemnosti sveslavjanske neumarlomu spisatelju« ; *

131

Jcui Kolldr.