Topola

divnom elegijom »U smrt Jana Kollara«, objelodanjenom u »Macičinu« izdanju Preradovićevih »Izabranih' pjesama« godine 1891. Pravo zove Preradović Kollara »danicom zviezdom slavenskoga dana«, koji je prvi u svojoj pjesmi obuhvatio cielo Slavenstvo ; iztočno, sjeverno i južno. Pjesnik »Slavine kćeri« doista je najljepši cvietak sa slavenske lipe, te mu zgodno pod kraj svoje pjesme pjeva Preradović:

Kollaru slavni! s gomile groba tvojega spušta Poglede slavenski duh, uvidja najbolje s nje, S vidjeka tuge, koliki prostor, kolika svieta Pučina bijaše to, kuda se razgrnu žar „Slavine kćeri“ s ognjišta žarkog, kuda sve sjeknu Plamen uzajemnosti, kojime užiže sad Tuga i žalost mašale svoje; Kollaru slavni, Sveslavski bio si sin, sveslavski krije te grob. Okolo njega sdružuje Ijubav široke tvoje Domovine vaskoliki sviet, iztok i sjever i jug. K zapadu tvome hrli i plače vapjući zalud Jutarce tvoje i dan. Plačite, Slavjani svi! Lievajte suze zemljici slavskoj, braćo, u njedra, Neka se nakvasi njim’, neka joj uzbude sok!

U bezsmrtnim riečima Preradovićeve elegije najljepše se zrcali ona sveta Ijubav, kojom su Hrvati gorjeli prema Kollarovu geniju. Kollarov grob ostaje ono posvećeno mjesto, na kojem se u bratskom zagrljaju ujedinjuju sinovi pojedinih slavenskih naroda !

134

Jan Kollđr.