Topola

mačkoj izlaze na vidjelo romantici, u Francuzkoj piše Chateaubriand svoje djelo »Genie du Christianisme«, Lamartine »Meditations«, Lamenais »Paroles d’un Crojant«, a u Itaiiji se javlja »romantička škola«, ona »audace scuola boreal«, kojoj je na čelu slavni Alessandro Manzoni. Premda je i talijanska romantička poezija bila kći reakcije, ipak nije bila njena služkinja. Ona je mjesto prevratnih ideala takodjer tražila u kršćanstvu svoje ideale i zanosila se za vjerski, vitežki srednji viek; ali je u isti mah gledala, da s ovim pjesničkim kršćanstvom spoji naprednjačke ideje XVIII. vieka. Tako je njezin program bio, da velike i opravdane ideje revolucije ujedini sa vjerskim čuvstvom čovječanstva. Dva su uzroka odvratila talijansku romantiku od misticizma i »plemenite tajne«, u koje je zapala njemačka romantika, na ime: zdravi južnjački realizam i politička promjena u Italiji. Na Apeninskom poluotoku upravo se povratilo igo tudje vlasti. Svu talijansku književnost prije godine 1866. spaja, kao zajednička veza, misao talijanske samostalnosti, ma se ova misao očitovala u divljim kletvama Berchetovim, u Guerazzijevim deklamacijama, u djelima Manzonijevim, u pjesmama Leopardijevim ili u satiričkim podrugačicama Giustijevim. Prije svega išao je novi romantički smjer za tim,‘ da se oslobodi od stare mitologijske naprave, koja je ne samo preživjela revoluciju, nego i svoj ništetnoj poeziji carstva podavala odielo. Ako če poezija da postane narodna, treba da se mjesto stare naprave uvede nova, kako su to učinili najprije englezki pjesnici, poimence Byron. To su već osjećali Monti, Ugo Foscolo i još više Pindemonte, ali je istom Manzoniju pošlo za rukom, da poeziju podpuno oslobodi od stare predaje. Godine 1815. objelodanio je Manzoni svoje pjesme »Inni sacri« (Svete himue), »La Resurrezione«, »In Nome di Maria«, »Natale« (Božić) i »Passione«, pa su to bili prvi znakovi prave romantike. Uz Manzonija pristane kolo mladih i svježih talenata, pa se tako započne boj izmedju romanticizma i klasicizma. Godine 1818. izadje časopis „II Conciliatore« (Pomiritelj), komu je bila svrha, da izmiri protivničke tabore »na

136

Giacomo Leopardi.