Topola

god. 1837., kad pjesnik u naručju svojega vjernog prijatelja nakon kratke smrtne muke izpusti dušu. Posljednje su mu rieči bile: »Premalo vidim daj, da vidim svjetlo!« I Goethe je u smrtnoj muci želio »više svjetla«. Leopardiju je bilo trideset i devet godina, kad je za vazda sklopio oči. Zdravstveno je redarstvo u Napulju naredilo, da se sva mrtva tiela, dok traje kolera, ukopavaju bez razlike u groblju za koleru, i to najkasnije 24 ure iza samrti. Ranieriju je još preostala zadaća, da mrtvomu tielu svoga prijatelja podade posljednju počast i da ga očuva od zajedničkoga groba na napomenutom groblju. To je bila mučna zadaća u gradu od pola milijona stanovnika, u kojem bjesni pošast. Ipak podje Ranieriju za rukom podmititi policiju i obići naredbu, pa tako bi mrtvo tielo zakopano u župničkoj raci crkve sv. Vitala, koja se nalazi izvan Napulja u predgradju Fuorigrotti na cesti prema Pozzuolima. Ondje počiva pjesnikov pepeo u blizini Vergilijeva i Sanazzarova grobišta. Ranieri je postavio svomu prijatelju u crkvi spomen-ploču, za koju je nadpis sastavio Giordani. Odozdo se nahodi u reliefu Minervina ptica sjedeći na starinskoj svjetiljci, a naokolo zmija u kolut savita; u načelku se vidi leptirica, koja lepeće kroz lovorovo i hrastovo granje.

VI.

Pjesnik je napokon našao mir. Potomstvo treba da ocieni njegova djela. Ne treba ni spominjati, da je sud o Leopardiju izlazio veoma različit prema tomu, na koje je gledište prosudjivač stao. Obično su navaljivali na njega poradi vjere i politike. Medjutim Leopardi nije bio nikakav politik, a još manje strančar; pa ako se tudjio od liberalne stranke u Italiji, ne može se reči, da je bio bez političnih ideala. Treba samo ogledati njegove pjesme, pa ćeš odmah vidjeti, kako Leopardi gori za domovinu. Kao filozof Leopardi podavao se svojoj metafizici. U početku se prislanjaše Leopardi u svojim radovima uz Alfierija, ali doskora udari novom stazom sasvim samostalno. U Leopardija doista irnade mnogo, što nas podsjeća klasične

156

Giacomo Leopardi.