Topola

(žutilovka), napisao razne sastavke u prozi (II Copernico, dialogo di Plotino e di Porfirio) i veliku množinu kraćih iskrica, umnih rečenica o svietu i Ijudima; ova su djela izišla istom posfije njegove smrti u izdanju, koje je objelodanio Ranieri u Firenzi godine 1845. S osobitim se marom dade na to, da dovrši satirično-političnu junačku pjesmu »Paralipomeni della Batracomiomachia«, koju je objelodanio Ranieri godine 1842. u Parizu takodjer poslije smrti pjesnikove. Ove Ottave rime jamačno su najljepše u svoj novijoj književnosti talijanskoj. Pjesma ima osam pjevanja; to je satira 0 nesretnoj buni napuljskoj godine 1830., koja se završila tim, da su Austrijanci osvojili kraljevinu; boj se prikazuje na način, kako je Homer oslikao bitku žaba s miševima. U toj pjesmi žigoše smiešne urote Carbonara i prolazni oganj njihova liberalizma. Najzad navaljuje na vjernike sviju viekova. U tom poricanju vjere i nade prosievaju amo tamo krasne misli, pune mladenačkoga zanosa. Ipak je pesimizam i radikalizam u ovoj pjesmi tako übojan, da se pjesma svakomu ne svidja. Poslije smrti pjesnikove štampan je njegov »Epistolario«, koji je objelodanio Viani (3. izdanje u Firenzi godine 1864.). Ovo je glavno vrelo za Leopardijev život, a dopunjava ga spis Ranierijev; »Notizia intorno agli scritti, alla vita ed ai costumi di Giacomo Leopardi« godine 1845. Nadalje su Giordani i Pellegrini pribrali Leopardijeve filologijske radnje: »Studi filologici« (2. izdanje je izišlo u Firenzi god. 1853.), i na posljedku objelodani Viani njegovo djelo; »Saggio sopra gli errori degli antichi«, (6. izdanje u Firenzi 1864. god.). Godine 1836. i 1837. bjesnjela je na grozan način kolera u Napulju. Leopardi se povuče u zaselak podno Vezuva, odakle se istom u veljači god. 1837. povratio na Capodimonte. Leopardi je već ozbiljno pobolievao, pokazali su se jasni znakovi vodene bolesti, koja je bila posljedica organične pogrješke u srcu. Leopardi nije vidio neprijatelja, koji ga je već ščepao, pa je mislio samo na koleru i htio po svaku cienu povratiti se u zaselak podno Vezuva. Kočija je već čekala pred vratima, da ga odveze onamo, bijaše to po podne dne 14. lipnja

155

Giacomo Leopardi.