Topola

Odloži li umoreno tielo, Kolikrat bi blaženirn se zvao, Da bi s’ odtud nikad ne digao, Xi svrnuo sunce zriet nemilo! I još na zvek mrtvačkoga zvona Na popievke, kim provode Mrtvu čeljad do vječnog zabića, Kolikrati uzdasima Iz dna srca usiona Nenavidi tog, koj’ ode Počivati s mrtvacima! I sam puki narod s sela, Kome nije krepost iz nauke, Sama cura stidna i nesmjeia, Kojoj bi se kosa nadizala, Kada prije smrt bi spominjala, Grob.sad smije i gi'obne okove Okom stalnim razgl,eđati, Smije nože i otrove Plladnokrvno razmišljati I neukom svom pameću Plemenitost smrti razumije. Alorani se tako kreću Svi Leljovi nauci. A često Unutarnji takav boj postade, Da ga trpjet narav kadra nije, Pa il slabo tielo pade Pod udarcim krepkijem, i čvrsto Bratskom silom Morana slastvuje, II tak’ Leljo u dubini kuje, Da ko moma samodruga Taj je seljak neučeni Svojim rukam usiljeni Mlada svoja Ijeta zakopao. Sviet se njima ruga, . . . Za to Bog mu mir i starost dao 1

160

Giacomo Leopardi.