Topola

Iskrenima, blaženima, Srčanijem svim Ijudima Sudba jednog od vas poklonila, Oj gospodo liepa, mila, Ljudskom rodu najveć skladna, Cijoj moći nij’ prikladna Afoć ikakva od cieloga svieta, Xit njom itko, do udesa, vlada. A ti, koiu od prvijeh Ijeta |a zazivljem svedj u slavi, Smrti blaga, oj boginjo Milosrdna vrhu Ijudskih jada, Jesam li te igda proslavio, Jesam l’ igda neharnost naroda Božanstvenoj tvoj zastavi Naknadit se usilio, Ne ckni 1 veće, vremena kneginjo, Neobičnim molbama se skloni I svjetlost mi od oči odgoni. A u koje doba goda Na moj poziv krila razpneš, Za stalno me svedjer nać’ ćeš Pravim čelom, oružanim I udesu nepodanim; Ne da ruku tu proslavljam, Sto se krvi mom nevinom masti, Ne da ja ju blagoslavljam, Ko starinskom podlom časti Ljudski porod obično se klanja; Nego prazna sva ufanja, Kojim sviet se s djecom tješi, I sve lude govore i rieči Odmetnuvši ća od sebe U nikoga nade jedinice

1 Kasni,

161

Giacomo Leopardi.

Slike iz svjetske književnosti. I. XX