Topola

opozidje nisu ostavili mnogo, što bi bilo veliko; oni rade ponajviše tako, da nieču, oslobadjaju, čiste, provjetravaju; ovo je kolo jako svojom sumnjom i svojom mržnjom na robstvo, u obče svojim individualizmom. Nikada nije bio njihov ugled u Njemačkoj tako neznatan, kao danas. Sadašnje mladje pokoljenje živi u ujedinjenoj Njemačkoj, pa ne mari više za stare sanjarije o tom, kako bi se jedinstvo moglo izvesti, i presito je vječnih rugalica, kojima su tadašnji pisci navaljivali na njemačku pospanost i neradinost, na njemačko pedantstvo i navijanje teorija, odkad je praksa pokazala, što može učiniti grdjena Njemačka u zgodnoj prigodi. Prije pola vieka spisatelji su neprestano uzdizali Francuzku na štetu Njemačke, pa ih zato mladji sviet drži rdjavim patriotima i nevaljalim prorocima. Samo malina može razabrati, kako su ona žuč i žestina koristile kasnijemu prekretu u Njemačkoj. I Heineu se mnogo prigovara; najprije ga prekoravaju poradi Ijubavi k Francuzkoj i njegove frivolnosti; zatim mu upisuju u grieh njegovo negermansko porietlo i dosjetku, osjetljivost, kicoštvo i razuzdanost; najzad osudjuju drzovitost, s kojom iznosi svoje poganstvo. U današnjoj Njemačkoj ne vriede toliko istina k Ijubavi, samostalnost, finoća i ponos, koliko vršenje dužnosti, korektnost, gradjanska stega, vojnički polet; u Heineovo je doba bilo baš naprotivno. Stege nije nitko cienio, pa je i čuvstvo čovječnosti bilo vrednije nego narodno osječanje. Patriotizam bješe krepost, koja nije bila tohko potrebna kao čovječnost; najbolji su umovi mislili, da pravednost ne prestaje biti krepošću, ako se vrši i prema tudjemu narodu. U Heinea se spojio abstraktni radikalizam sa mržnjom na Prusku, za koju Heine nije naslućivao, kakova će joj biti budućnost, niti znao, kolika joj je snaga. U bečkom je kongresu nakon dugoga otezanja Pruska dobila renske zemlje, pa je tako tudji živalj došao pod prusko žezlo. Ovim je krajevima nekoč išla medja Kelta i Germana,

166

Hetirik Heine.