Topola

Jenom, reče, da vidi svjetsku dušu. Heine jamačno nije mislio, da bi njegov zanos za Napoleona trebalo opravdavati. Ovaj je kult Napoleonov urodio u Heinea pjesničkim plodom prije, nego se u Francuzkoj prometnuo u pošast, a dosegao je u Heinea visinu, koja se ne nalazi ni u Bevlea ni u Huga. Dapače se može reći, da pjesnički izraz ovoga čuvstva u Heineovoj pjesmi »Dva grenadira« nadvisuje sve slične pojave u francuzkoj književnosti. I Berangerov remek »Souvenirs du peuple« ne dostiže jednostavnosti i veličine Heineove, premda je ona Berangerova pjesma najbolja francuzka u tom smjeru. Samo na oko slavi Heineova pjesma vjernost grenadira prema Napoleonu; ona iznosi neomedjen zanos za veliku ličnost. Njegovi »Grenadiri« počinju se, kao gotovo sve u njega, tiho i jednostavno; pjesnik nas se ne doimlje direktnim prikazivanjem, nego nam slika sitnice, u kojima se zrcali velika povjest i koje nam podaju mjerilo za nju. Za Heineove politične pjesme vele, da su prevratne. To je istina, ali je njegova politička strast naperena samo na sredoviečne prilike i ustanove. Heine je protivnik klerikalizma, ali nije pravi demokrat. To nam najbolje pokazuje najveća njegova pjesma »Njemačka, zimnja priča«. On u ovoj pjesmi izazivlje na mejdan i bori se iz bliza. I Goetheu nije prijala sadašnjost, i on je bio uvjeren o »podpunoj nevriednosti« svoga vremena, ali se bojao, da ne bi pad autoriteta sve samo još pokvario. Schillerov patos nalazi oduška samo u dramama slobode. U Heinea naprotiv počevši od godine 1830. nalazimo čvrstu svezu pjesama i politike, u njoj mu je sva duša. U svoj njemačkoj književnoj i političkoj povjesti, u estetici i kritici, izuzevši Menzela govore Niemci o političkoi borbi Heineovo s največim prezirom. Scnerer je niaaan prema njoj. Dapače, kad je talijanski pjesnik Carducci prije nekoliko godina proslavio Heinea u nekoj odi kao junaka za slooodu, Hiilebrana, nekoč tajnik Heineov, koji je pjesnika uviek s poštovanjem napominjao, u neku se ruku oprieči Carducciju i uztvrdi, da to Heine nije nikada tako svečano shvaćao!

168

Henrik Heine.