Topola

Valja priznati, da je Heine htio dva puta ugovarati s vlastima, i to godine 1828. u Monakovu, da dobije službu, i godine 1837. u Parizu, da izhodi zamišljanim novinama slobodan ulaz u Prusku. Pored svega toga, veli Brandes, bijaše i ostaje njegov patos za slobodu veliki patos njegove duše. On je u posljednjim godinama doista osjećao, o čemu govori njegova pjesma »Enfant perdu«; on je u istinu bio »izgubljeno stražište« u ratu za slobodu, predano puščanomu zrnu. Pa je istina, kad u himni, nadjenoj poslije smrti, veli: »Ja sam mač, ja sam plamen«. Još i danas vrcaju iskre iz njegova mača, još i danas njegov plamen svietli. Mnogi se još griju o njegovu ognju. Protivnik Heineov Borne veli, da je Heine u politici prevrtljiv, mekan, beznačajan, da laska i demokratima i isusovačkoj stranci. I doista ima, ima u Heinovim izjavama, što čitatelja pored sve šale zagoni u čudo: jedankrat udara u radikalne, dapače prevratne žice, a drugiput uvjerava, da nije Jakobinac, dapače ni republikanac! U Heinea je bez sumnje bilo slabosti, taštine, nepostojanosti, ali ipak Heine ostaje u duši vjeran svojim načelima. Bit će dakle nejasnoče u njegovim načelima. Ako pomnije proučimo njegova djela, razabrat ćemo, da je Heine u isto doba velik štovatelj slobode i izrazit aristokrat. On je s goručom Ijubavlju ginuo za slobodom, ali je u isti par osječao, kao čovjek velike prirode, simpatiju za čovječju veličinu, i buduči fine prirode, zgražao se od svega, što je srednje ruke. U Heinea nema nijedna kaplja konservativne krvi, njegova je krv revolucijonarna; ali nema u njegovoj duši ni demokratske krvi. Njegova je krv aristokratska, htio je, da se genij priznade za vodju i vladara. On pljeska, kad u svojim pjesničkim slikama iz prošlosti ili budučnosti gleda jadna cara ili kralja, gdje ga vode pod gilotinu, ali on hoče, da se dade caru, što je carevo. Ova se rieč Isusova za cielo najdublje usjekla u njegovu čud. On se ne boji ni najljućega boja za slobodu, ali zazire od svega, što je srednje ruke, i od liberalnoga i od republikanskoga filistarstva, jer je uvjeren, da su oba protivnici velike ličnosti i velike slobode.

169

Henrik Heine.