Topola

Hamlet medju grobarima stoji on na grobu Ahilovu i razmišlja o tom, da su i život i njegova največa slava ništetni. Harold prije nije sam slave uživao, premda je strastveno za njoni hlepio, te samo izmišljenom filozoiijom prikrivao svoju težnju. Sad ju je okusio i uvjerio se, da je to slabo hranivo jelo. Njegovo je srce nalik na razbito zrcalo, koje povraća mjesto jedne sto slika. Sad budući poništen, ište u prirodi ono, što bi oprekom moglo üblažiti njegovu bol, na ime slobodno, otvoreno more, aon ga poznaje, kao konj svoga gospodara; on Ijubi more, jer je njegova površina jedina, koja se ne može razmrviti i kojega ni nabori ne mogu nakazati, jedino je, koje je danas takovo, kakovo je bilo u zoru vremena. Ali u prirodi ga sve podsjeća boli i borbe. Daleki mu je grom zvuk olujnoga zvona, koji budi sve, što je htjelo da poćine. I nježno Nemsko jezerce ćini mu se »mirno, kao pritajena mržnja«. Njegova je melankolija u potonja dva pjevanja, napisana šest sedam godina iza prvih dvaju, sasvim kolerična. Sve prije nego mir! to mu je sada lozinka. Promatrajući prirodu i Ijudstvo vidi samu obćenitu biedu. Uza svu tu bućnu zlovolju nalazimo već u prvim pjevanjima »Childe Harolda« Ijubav k slobodi kao treći zvuk u pjesmi, jedinu moć, koja spasava i životu podaje praktičnu zadaću. Slobodu dozivlje u Portugalu i Spanjolskoj, nju preporučuje Grcima tada još podjarmljenim, veleći im, da ne ćekaju tudje pomoći, nego nek sami kao pravi sinovi starih helenskih junaka sebi izvojšte slobodnu državu. Tad bijaše njegova Ijubav k slobodi sasvim politićne prirode, bijaše gnjev slobodnoga Engleza, koji vidi, gdje su podjarmljeni cieli narodi. Sad pak shvaća slobodu u najširem, obćenito Ijudskom smislu. Sad je uvjeren, da je slobodna misao izhodište svega duševnoga života. Zato kad sada putuje od zemlje do zemlje, izčezava njegova lićna tuga gledajući ruševine vječnoga Rima i osjeća, kako je neznatna njegova sudbina prema onoj, koja je grčke gradove izbrisala sa zemaljske površine. A kad ga misao zanese, pa se sada sjeti velikih političkih bojeva, smjelo se obraća k moćnicima, k pobjednicima Waterlooskim,

15

Lo7~d Byron.