Topola

braća, a Lucifer tvrdi Kainu, da njegova Ijubav k sestri nije grieh, kako će biti u potomaka. Produkti su sviju napomenutih psihologijskih elemenata drame »Manfred« i »Kain«. »Manfred« se ne može staviti o bok Goetheovu »Faustu«. Samo u nečem nadilazi Fausta Manfred; pred smrt odbija i dobra i zla božanstva, dok se Faust prodaje Mefistofelu i pred zemaljskim duhom pada na koljena. Englezkomu je pjesniku pred očima ideal mužanstva, do kojega se nije uzdigao njemački pjesnik, te je njegov junak tip muž a, kako je Goetheov junak tip čovj ek a. U smrti i u životu sam, ne obći. Manfred ni s nebom ni s paklom. To je sav mužki moral Bvronov. Alpinski okoliš zgodan je okvir divljemu karakteru Manfredovu. Bvronova duboka, obćenito Ijudska simpatija izlazi na vidjelo istom u »Kainu«. »Kain« je izpovied Byronove vjere, to jest: priznaja sviju njegovih sumnja i sve njegove kritike. Divna je energija i ozbiljnost, s kojom se je Bvron u ovoj drami latio najviših životnih problema. Kao privatnik bijaše Byron isto tako nepodpun slobodnjak, kakov je dilentant bio u politici. Njegov se razum protivio tomu, da vjeruje sve, ali je bio kao većina velikih umova u početku ovoga stoljeća i skeptičan i sujevjeran. On se nije usudjivao pristati na rezultate Shelleyeva panteizma, pak je svoju nezakoni'tu kćer poslao u samostan na uzgoj, da ju otme utjecaju Shelleyevih ideja. Tim čudnija je sila skepse, kojom se je zanio njegov duh u »Kainu«. Ova je drama djelo polagane refleksije, koja razčinja sve. Ali se u njoj prepleće Byronova vjera i nevjera. Byron nigdje ne poriče Boga, nego pobija samo vjeru, da je dobro predpostava čovječjega života, mjesto da bude njegov cilj. Byron ide za tim, da nam prikaže tragičnost istine, da se čovjek rodi, trpi, ogrieši se i umre. U toj biedi, veli Byron, dao je Bog čovjeku samo jedno: razum. Kain, premda Ijubi Abela, übije ga, ali se razkaje do skora. Na koncu dolazi kletva, kazna, izgon i Kainova znamenja. Ta su znamenja ujedno znamenja čovječanstva: znak muke i bezsmrtnosti.

19

Lo7-d Byron.