Topola

I znadeš li, pod kakovim bičom Sve stenjaju narodi slavjanski, Pod kakovim sve drhtaju tičom: Ti mi reci, hoće 1’ s’ ikad stranski S narodnijem barjak izmieniti, Krilo obielit orô austrijanski ? I sloboda, za kom toli hiti Ljudsko srce, da drugo ne mari, Hoće 1’ sada i nas prosvietliti ? . II jednako svi smo u prievari I napokon svijem nama prieti Jaram novi, teži nego stari? Ne daj, Bože, pravo toj goneti ! A ti pievče, tako ti imena, Ne ckni nama svu istinu rieti. Odgovori : kakva nas vremena Sad čekaju? šta se nama sluti? Sto će biti od našeg plemena? Ali mučiš ! al ti s’ oko muti Groznom suzom, jed ti lice masti . . , Znadem, šta je ; šuti, starce, šuti ! Vidiš tvoje Italije vlasti Varvarskijem četam poharane Gdje ne znadu, kako će se spasti, Pa ti znadeš, iz koje su strane Narinule na nju te ordije . . . No vjeruj mi, divlje su to grane,

To naroda živo stablo nije; A u našem kako u rimskom puku Za slobodom svaki živac bije. Primi i on s talijanskih ruku I u davno i u novo vrieme Dugotrajnu uvredu i muku . . . A1 omraze iztriebimo sjeme, Omraza nam ništa pomoć ne će, Ne će težko olakšat nam breme; Nego ljubav, koja svietom kreće Pozovimo srcem i ustama, Da nas jednom sajedini veće. Hoće li se našim molitvama Ona sklonit? hoće 1’ njena milost Za unapried ostati medj nama? Tada sviet bi uvidio kripost Naše sile; jug bi od sjevera Odkupio svoju cjelovitost ! Je li višnja, starce, to namjera? Ti, koji si do božijeg stola, Pokle tvoja izčisti se vjera, Budućnost se tebi kaže gola . . . Pa ti može kroz tjelesne sjene Ukazat nam, što je božja volja. Tako prošah. —■ Starac se okrene Ganut mojim iskrenim molenjem, I obredno blagosovi mene Sveštenijem rukopoloženjem. Medo Pucić.

101