Topola

102

Žalostnica. Ne će golub du se druži sa sokolovima, Ne će slavulj ni da začne medju vranam pjeti, Grle ide sa grlicom, orô s orlovima, Svaka tica svome jatu najbrže doleti. Pa i živo svake vrsti, što priroda hrani Na posluhu i na korist slobodnijeh ljudi, Zna torinu svako, gdje su drugovi sabrani . . . Sam ja čovjek svoj dom ne znam, a tražim ga svudi. Eto mladost veće stratih idući po svietu, Dobro i zlo razabiruć, milo i nemilo, Nalik pčeli, što na svakom popostaje cvietu, Ne bi 1’ mi se, da ga nadjem, gdjegod dogodilo. Jaka ne bi da me drži zemlja plemenita, Roditelje što mi dade i svoj jezik liepi, Gdje no zveči po dolini gusla romonita, Gdje po brdu svako diete za oružjem hlepi. Tama lele ! i sužanstvo, lanci dvojegubi, Bogom dani zavičaj mi tvrdim uzom more; A ona je domovina, koju duh mi ljubi, Kano sunce prosvietljena, slobodna kô more. Italija slavna mati veljih uspomena U čarobno svoje krilo zaman mene primi, Tamo svaka kuća dvor je, a svetinja stiena, Svaki grad se bliži nebu turnjam visocimi. Tamo zgrade veleliepe krase zemlju svudi, Tam’ kipovi, žive slike, svud ti duh uznose, Tamo sve je znamenito, osim ljudske ćudi, Samsonu je Sant’ uffizio podastriglo kose. Franc’ju vidjeh pomamljenu ludu kô djevojku, Sto miliće svagdan mienja, ne zna što rabata. I Angliju bezbiednicu morskom na otoku, Srdnog lava naprćena pod tovarom zlata.