Topola

118

Prvi cielov planu čist to cielov bio, Drugi cielov planu dušu svu im uze, Treći cielov planu cielov svet i mio, Ali kô da bolne slutio je suze ! I doskora narod pritisnut mi pada, Pisanim papirom sve mu dušu piju; A kad mene gradom žudnja goni mlada, Misli mi se k onoj sobičici viju . . , Ista svieća mala drhće kroz prozorke, Magleno im staklo još se vidjet može, Isto sve vam stoji, samo suze gorke Svakim danom više množe se te množe ! SUvije Strahimir Kranjčević.

Večer.

Dahom cvieća ciela zemlja miri Kô dobrotom djevičanska njedra; Cielim svietom blag se pokoj širi, Smieše mu se sva nebesa vedra. Zlatno sunce za brežuljke palo, Samo rumen oblake mu rubi; Divni času, potraj jošte malo, Moje srce toliko te ljubi ! Večer pala kô golublja krila, Izmorena nakon brza lieta; Moja mašta kano biela vila Leti krugom uspavana svieta; U tom lietu magli mi se oko, Tjeskobno je mladom srcu mojem ; Čas sam golub, čas sam sivi sokô, I ja letim k milom zlatu svojem ! Zlato moje, sladka moja nado, Što ti radiš u tom tihom časku? Oh ! ti ne znaš, da mi srce mlado Kano nježno gondje na talasku

Samo za te drhće i treperi, Samo za te i za tvoju sreću, jer bi ona, vjeruj mojoj vjeri, Doniela mi razkoš raja veću ! Moje želje, ptice zlatokrilne, Plahim lietom do tebe se krile, Pa ti poju pjesmice umilne, Ne bi 1’ tvoje srce predobile ! A1 ti njinu prisutnost ne ćutiš, A1 ne smiju trć’ te glasom grubim: Ti si diete, ti još i ne slutiš, Koliko te milujem i ljubim! Moja ljubav kano večer ova Umilna je, turobna i blaga, Krotka kano molba angjelova, Kô nevinost smirena i draga. Proć’ će večer, mrak će zemlju skriti, Cieli sviet će tužit i žalovat; Tako će i s ljubavlju ti biti, Ti ćeš drugom, boljem ju darovat !