Topola

117

Davno li je bilo, kad sam kao diete Lietao po tiesnih uličicah grada, Dok mi jošte želje ne bijahu spete, Dok mi bila duša nestašnica mlada. Nisam znao boli, niti suze gorke, Niti tamnih misli, da mi život splaše ; Smijalo se diete, vaše kroz prozorke Gledalo je na vas uz stoliće vaše . . . U pô sobe male svjetiljka je bila, Drhtalo joj svjetlo po orudju starom, Uza nju se marna čeljad okupila, Radila je s voljom, radila je s marom. Tu gospodar siedi, Ijudesina jaka, Jednom lulu srkne, triput batom mahne, Ćelo ti ga kaže čvrsta poštenjaka, Uskočke ti njega porodiše strane. A u kutu tamo rublje nahrpljeno, A nad rubljem tamo skrbna ruka bdije; Vidi ti se lice nekud zabrinjeno, A1 to oko žije, al to oko žije! Domaćica radna potrebu ti sprema, Do muža si pogled zadovoljstva puti ; Sdružila ih ljubav sretnijih vam nema Sačuvaj ih, Bože, od nevolja ljutih ! A u kutu tamo što li ono plane Kao vatra tajna usred noći crne? Kao sunce gine, kao sunce svane, Zviezdom ti se javi i kô zviezda trne. Ne pitaj me, brate, gledaj samo sada Na onoga mladca, kako poslom spješi, Zabunu je djelom obmamiti rada, Al ga majstor mjeri, al se majstor smieši, Pa je bilo nekoč davno, davno tomu, Sveta ih je sreća blagoslovom splela, Dadoše si zlato mladcu poštenomu, Nebo joj je sjalo s djevojačkog čela.