Topola

120

Ne plac, majko ! čuj mi svirku vojnu, Kako trese zrakom, Trese plam ne mužke grudi, Trese dušom jakom! Sto se plama njome vitla, Sto ju diže nada, Zlatne nade roda moga; Ne plac, majko, sada!

Što daleko sanjom nekad bilo, To će skoro doći; Nov će narod, moj će narod Skočit izsred noći, Zaplakat na pale sinke Od toliko vieka, Srećan biti, dat im vienac Gledaj, što me čeka!

A ja, majko, još i drugo tražim Usred bojnieh strava: Tražim pokoj srcu ovom, Tražim zaborava, Da ne znadem, da sam ikad Ljubio na svietu S Bogom, s Bogom! čuješ zov trubača? Ne gledj moju sjetu ! Gavril Manojlović.

Ajde, dušo!

Ajde, dušo, da kreneš uz mene Kô uz vjerna druga u životu, Ja ću tebi duše zaljubljene Pričat divnu narav i krasotu. Vodit ću te kuda vile šeću, Gdje lovorje u krunu se splelo, Izbirat ću po najljepšem cvieću, Čim bih vedro vjenčao ti čelo. A odatle, utješnice mila, Povest ću te trnovitim tragom Tamo, gdje je proplakala vila Nad križevljem pjesnikovim blagom !

Kazat ću ti, gdje mi majka sniva, I još koja nada polomljena, Tada ćemo, željo moja živa, I do groba poći osamljena . . . Tuj ću slušat, što bi rekla meni, Groznu kad bih odkrio ti ranu : «Evo, dušo, onaj grob ledeni Budućnost mi guši zakopanu ! » Drhtao bih, jer bih drhćuć slušo Budit sreću od sna i ginuća; Tvoj je glasak, angjeoska dušo, Nad grobovi pjesma uzkrsnuća ! Silvije Strahimir Kranjčević.