Topola

Omerov san.

Zašlo sunce za Vitez-planinu Na iztoku sjajni mjesec sinu ; Ornera je zaboljela glava, Ode Omer da bolje prospava; Puca glava, ne može da spava, Bolan pogled k stieni ustremio, 0 duvaru gdje no sniva šara. Bolan Omer šari progovara; «Saro-puško, moga babe radost, Saro-puško, ti žalosti moja! Koja j’ tebe bolest pritisnula, Te mi zuriš u sviet bez svijesti, A nekad si glasno bučat znala; Sebi muče smrtne brojiš danke, A nekad si drugom smrt krojila; Mirno trpiš, gdje te crv raztače, Mirno slušaš njeg’vo škrgetanje, A nekad si svakom tvrda bila, Jednakom se rikom odzivala, A sad snivaš težki sanak snivaš. » Tako zbori Omer momče mlado, Tako zbori, na bol zaboravi. Trudne vedje sanak mu zaklapa, Zadnji pogled na šaru mu pada, Gadja misli übojnice stare : Misli šara o svom vojevanju Kano Omer o ašikovanju. Omer sniva, te se posmješkiva, Gleda šarku, gdje mu odgovara, Gdje mu priča svoju prošlost slavnu, Gdje mu priča o bojevih davnih, Kako se je poljem razliegala, Obarala konje i junake, Dušmanine milog roda svoga. Od žestine ništ’ ne osjećaše, Od pucnjave ništa ne čujaše,

A od dima ništa ne vidjaše. Težkom onom, koj’, što čini, ne zna : «I meni ti tako težko bilo, Bies mi često oči zasliepio. U tu tišmu sipala sam propast, A često sam pogodila brata Rodjenoga od hrvatske majke, Jer ga krvlju oblita ne poznah. Sama nisam za taj zločin kriva: Neukosti vremena su kriva. Taj mi zločin staru slavu kvari, Njeg’va sjena sjaj mi potamnjuje; To me boli, to mi j’ rana težka. Zato ti ćeš kvar moj nadoknadit, I ruku mu pomirnicu podat, Da baš bude veselija majka, Hrvatska nam domovina slavna. Kud ćeš boljeg brata od Hrvata? U’ te treba pomagati rukom, ll’ te treba svjetovati umom, U’ ti treba utješiti tugu, U’ veselo razigrati srce ! Brat će bratu üblažiti boli, Brat će bratu najprê lieka naći I nevolju podieliti s bratom, A radost će povećati moći. Uztreba li dic se prot’ dušmanu, Lašnje ćete složno odbiti ga; Tad ćeš znati posegnuti po me, Tad ću ja ti opet kolo igrat, Staro kolo na poljani bojnoj, Bratsku krvcu okajati liepo, I Hrvate ogrijat će sunce, Žarko sunce te slobode divne.» Tako Sara momku odgovara. Sladko sniva Omer momče mlado

121