Topola

123

Ljuđeviti. (Heroida.) Ti pitaš, lica zašto su mi blieda, Hladovit pogled poput krhka leda, I pitaš, odkud sdvojne misli niču, Pa koja li me mori viekom bieda, Na čelu da se tuge znaci stiču —■ Ah nemoj pitat slušaj tužnu priču. Vaskolik sviet mi bio šara bajka, Ja dječak još i već me sudbe šajka Iz rodbinskoga malog kruga ganu ; Na razstanku me zagrlila majka, Iz modra oka suzica joj kanu, Kô zviezda s neba prema jutru ranu. «Kudgodjer žica valovlje te neslo, Poštenje, sinko, neka ti je geslo ...» Slovljaše ona lomeć bolnu sjetu ; U mladih grudih srce mi se treslo Kô rose kap u nevinome cvietu, KÔ suhi list u silna vihra lie tu. Još dugo mi u duši ona sjala, I domak milen, gdje mi zibka stala A1 tokom rieke hrlo teče vrieme Uništujući spomen silom vala; I meni mladu sruši se na tjeme Crnolikijeh briga težko breme. Odrastoh tako. Borba nasta veća I sam se pitah često, gdje je sreća : Kad gorki vaj se k vaju svedjer nizô, A putem raslo trnje mjesto cvieća; K nebesom ipak ja sam glavu dizô, I kad se čelom znojni mlaz mi klizô.