Topola

Na okolo magla pada, Zastrta je mjesečina, Ne vidi se zviezdam traga, Majko mila, majko draga, Da ti vidiš svoga sina ! Da ti vidiš njega sada Okružena biedom svega, Ti bi gorko zaplakala, Ruka bi ti zadrhtala Od žalosti grleć njega! Zašto tebe nisam slušo, Kad si meni govorila : «Nejdi, sinko, od matere, Koja mekan ležaj stere Tebi usred svoga krila! Nejdi, sinko, draga dušo, Nejd’ od krova otčinoga, Tudja zemlja ima svoje, Ne spoznaje jade tvoje, Tudja ljubav ljubi svoga!» Govoreć sa sobom tako, Ka kolibi jednoj klima, Koju spazi iznenada Umoreni putnik sada, I zakuca na vratima. Otvarajuć sve polako, Pitajuć se : tko će biti ? Glavu pruži jedna stara. «Daj u ime božjeg dara, Bako, meni prenoćiti ! Ne znam, gdje sam kud sam zašo, Noć me stigla u tudjini,

Ne znam puta, ne znam staze, Svuda goli kamen gaze Trudne noge po pustini ! Drugi noćaj gdje bih našo ! Sjever brije s snježnog brda, A tudjincu siromahu Još je veći mrak u mraku, Još je tvrdja zemlja tvrda. Na okolo magla pada, Zastrta je mjesečina, Ne vidi se zviezdam traga, Majko mila, majko draga, Primi pod krov tudjeg sina!» ««Primila bih tebe rada, Ali vidiš, da spavaju Ovdje sinka tri i kćerce, Koji cielo majke srce I svu kuću izpunjaju!»» «Nij’ daleko već do dana, Već pozdravlja pievac vile; Dok zagrije danak boži, Malo vatre bar naloži, Da odtopim smrzle žile!» « «Vatra mi je zapretana, Drva nemam skoro ništa, Ovo malo, što j’ unutra, Treba mojoj djeci sutra, Kad se skupe kod ognjišta ! » » «Za tudjinca ništa nemaš, Tudja majko, kad te moli, Tudje diete tvoje nije!» Tim mu grozne suze dvije Niza lice kapnu doli.

248