Topola

Nasred stola svieća dogorieva, Do nje zdjela, pladnji, sudje ino; Majka kćerci, gle, uz zibku pjeva: «Liepa naša domovino ...» Sinčić mali otcu si na krilu Drži knjigu, punu slika, bajka; I začaran sluša pjesmu milu, Što mu snenoj seci pjeva majka. Netom šapnu rujne ustne sina: «Reci, tato, što je domovina?» Otac svoje pogladio zlato, Pak mu milo odgovara na to : «Dok si bio malen kano seka, Domovina bila ti je ciela: Ona zibka kićena i meka, Majka, ja i ova izba biela. Zibka te je ljuljala u sanje, Majka svojim mliekom dojila te, Ja po izbi nakon muke danje Igrah s tobom igre umiljate. Malo poslie pružila se širom Preko dvora, vrta, naše njive ; Donle, gdje no stoje vrbe sive, Gdje no gorski potok šumi s mirom, Onda njojzi pripadala staja, I kravica, što nas mliekom hrani ; Male koke, što nam nose jaja, Vjerni kudro, što nam kuću brani. Poslie, kad ćeš poć’ u prvu školu, Pružit će se ona po svem dolu ; Cielo selo obujmit će tuđe, U njem dobre i radine ljude. Da još više : one humke, šume, Što će ljeti jagodami rodit; One biele staze, ravne drume, Kud će tata nedjeljom te vodit.

Ali tvoja duša dobro sluti, Da još dalje vode ovi puti : Vode preko polja, rieka, gora, Vode uzduž širokoga mora. Svud se nadju sela, bieli gradi, Svuda bistra uma dobri ljudi : Kojim isti govor život sladi, Kojim isto srce grije grudi. Oh, daleko, sinko moj, se pruža Ova naša domovina krasna; Njeno ime mirisna je ruža, Njena slava zviezda viekomjasna. 0 toj slavi pričat će ti knjige, Štono ćeš ih diljem škola učit; Pri tom često morit će te brige, Kako li ćeš pravo sve dokučit. Ali zato duša će ti ronit U davninu nevidovnih medja, Iz nje će ti kao bajka zvonit Zveket mača junačkih nam predja. Ti ćeš doznat, kako su za grudu Zemlje svoje lili krvi česme; 1 sudbinu kako su si hudu U vječite okovali pjesme. Čut ćeš, kako bjehu tvrđjom jakom Čovječanstva prosvjetnome rodu ; Kroz stoljeća branili ga šakom, Spasili mu vjeru i slobodu. Pojmit ne ćeš samo, je 1’ im jača Snaga uma bila ili mača Jer su kadšto usred bojne buke Pograbili pero još u ruke, Njim su čuvstva ocrtali vrela, Smjele misli, mašte plamen živi ; Satvorili ona sjajna djela, Kojim i sad cio sviet se divi.

275