Topola

279

Jer ti željet poslie ne pomaga, Kad nastane starost poluživa. Pok si stekô, pökle si na glasu, Plod od sreće trgaj vremenito, Nitko sviestan na zrelome klasu Ne ostavlja nevršeno žito. Pij junački, dokle ti se toči, Ljubi, ljubi, dokle tako mlada Gledaju te željno crne oči, Dok se bani, koje ti se nada; Ljubav nosi torbe, znaš, dvostruke : S prednje vadi čudnovato blago, S zadnje sije tuge, jad i muke, Ne dieleći, kako j’ komu drago. Pred njom mladost i ljepota leteć Časti s ruke blagodarne grabe ; Po nesrećnu tragu muke meteć Starci ostaju i karljive babe. S toga žalim, što u pustoj tamnosti Od neblage inostrane zemlje Dni prohode od moje mladosti Puni brige i zaludne želje. Kako prva od proljeća dika Ljubičica nevidjena gine, Gdje se ori medju stienam rika Neprohodne duboke rivine. Zalud gizda i junačko dilo, Kad ih nemaš komu prikazati, Zalud pjesma, kad čeljade milo Nie ti komu liepo zapjevati. Negda liepe diklice i mlade Za mojim se srcem grabijaše, A1 zaludu, kad im se ne dade, Jer ponosno skupo se cienjaše. Kamo sreće, da li vas je sada,