Topola

Što radost u se svaku prima, Sto ćuti svaki ljudski vaj, I ljubavlju sav sviet obima, A drhtne kao plahi list, Na svake suze biser čist, I zavri kao talas ljut, Kad pravdu gazi silnik krut To srce vrelo sâm da trgnem Plamenite iz svoje grudi ? U svjetsko blato da ga vrgnera, Nek glupi po njem skaču ljudi? Gle, lubanja mi razmiče se Kô orijaški neba svod, Put neba mi se misli kriese, Vjekovitoga duha plod. U grudi bruji ocean, A iz nje gromki piev se vine, U mom je oku vječni dan, Izpred njeg vrieme, prostor gine Tek istinom mi kroči noga, Od ljubavi sam poslan Boga Razglasit svietu rieči velje, Krasote vječne evangjelje; Zaludu porug glupa lica, Zaludu blatnih duša vika, Zaludu himbe rugalica, Zaludu režnja mogućnika: Nek proti srcu momu peri Svoj trovni ostan guja roj, Nek dignu nokte ljudske zvieri, Od alema je oklop moj ! Da gvozdena će kreljut časa, Oborit silu, zlato, čast, I slava, što se danas glasa, U zaborav će sutra past. A1 pjesma glasna ne će ginut, Sve budeć ljudstva bolju sviest, Uz viekove će piev se vinut Mironosna nam neba viest.

Što daješ, strašni goste, ti mi Bogoliku za pieva čast? Prioni, veliš, brzaj, primi Mučaljivu i driemnu slast. Tvoj slavni sviet je mutna bara, Gdje kolo igra roj komara Pri umirućeg dana zraci. Zar u nju da se pjesnik baci ? Gdje zakon piše kruta pest, Gdje pravdu kroji samo sreća, Gdje na pazaru stoji sviest, Gdje ljudsko srce prazna vreća, Gdje sama laž je svaki smieh, Gdje bludno svjetlo svaki gled, Gdje svaka miso smrtan grieh, A svaka riečca trovan med. Poštenje tu se mjeri zlatom, Poštenjak tu je čudak lud. Medj poklonika čudnim jatom Djevo vat hini bogat blud. Mješt’ stvari pusto ime vriedi, Sramota tu se smije biedi, Tu cjelov jed je, preljub igra, Tu slabiji jakom samo čigra; Tvog svieta život poklade su, Gdje zvieri pale žrtve biesu, Za mrežom krivih silogizma Gdje reži varka, jal i pizma ; Tu ne znaš dobra, niti zla, Tvoj slavni sviet ti nema dna. Ja mrzim podlo licemjerstvo I šuplje duše sjajni hin, Utančeno to gladko zvierstvo, Jer zdravog ljudstva jesam sin: Dä, slavim ono jedro pleme, U kome krvca kipi jaka, Što k nebu peri svoje tjeme, A istinom gdje rieč je svaka. Što srcem ljubi, s mukom radi,

296