Topola

I kolo svieta goni smjelo, Gdje zdrava duša, zdravo tielo Budućem vieku sreću gradi: Slobodu, znanje, čistu ćud, Božanstven mir na svietu svud. Pa neka umrem zlu kad sreću Usudila mi smrtna kob; A1 čovjek ostah živ ti ne ću Sramote svoje gledat grob !» «Pa umri, beno!» neman vrisnu, I škrinuv zubi u vis djisnu, Na mladca grud se sunovrati, Da gvozdenim ga noktom shvati. «Pa umri, beno!» U taj čas Razletjela se širom vrata, «Ah tvoja!» kliknu divan glas, I djevojka se mladca hvata, Ljepota, vila, zviezda, cviet, Dva modra oka čitav sviet. Na grud se mladcu mlada vinu : «Da, tvoja jesam !» Neman minu. «Pobiedila je pjesme sila, Mog otca dimu divni glas, Mironosnica biela vila U vječnu sreću sljubi nas. Uminuše već jadi, boj, Moj otac zove, sin mu budi, Od radosti će pući grudi, Jer moj si, moj ! Ah vazda moj ! » Uminu bura. Sa vedrine Već đanica milostna sine; A grleć zlato pjesnik mlad Plamenitoj će zviezđi tad : «Oj zdravo zviezdo jutrašnjice ! Na ovaj zemski zimi kraj, Na posestrime svoje lice ! Divotna zviezdo ! Sjaj nam, sjaj !

Životom sad je srca slut! Svjedokinjom mi budi sveta, Gdje s ustnicom se ustna sreta Na vječni cjelov prvi put ! Da, zora puca, sviće dan, Vjekovit tečaj zlatnog doba, Kroz mirnu javu vedar san I vječna ljubav preko groba, U nov se život prenu sviet, I ptica pjeva pjesme nove, Pomladjen diše rosni cviet: Prosnutak nov i mene zove. Angjelak sidje k meni tih, Kô cviet na grudi spusti lice,. Iz njena oka cvate stih, Od ljubavi mi zvone žice, Daleko struje svietom pune, I evo ti se pjesnik kune ; Tom kunem ti se milom glavom, I prvim našim cjelovom, I prve pjesme mladom slavom, Života prošlog boli svom; Prie splinuti će noć i dan, Visoke vrhe dostić’ more, U val se sorit neba stan, I dnom se stvorit, što bi gore, Prie otrovom mi teći bila Oniemjet ne će moja vila, Veličat hoću silnu narav, Krasote vječne veličanstvo, Razkidat robstva lanac varav, K slobodi jarit čovječanstvo, Vrlinu dić’ do kraja zviezdna, Obimat srcem cieli sviet, Iz mračnoga da nikne bezdna Suncolik ljubavi nam cviet, Da, zlatna zviezdo, bit ću doviek Poštenjak, pjesnik, pravi čovjek!» August Senoa.

297