Topola

23

Pravo li razumijem, Veli : «Man’ se nade, Navrh zračnih oblaka Gradio si grade.

Gradovi se srušili, Gradi opet nove ! Zalud, što god gradio, Vječnost tebe zove».

Pa da mi je stvorit raj I nebesa jasna, Ti bi suncem sinula U njih, dušo, krasna ! Rikard Jorgovanić.

Ne bjež’, dušo .. . Ne bjež’, dušo, kroka tako hitra, Kao srna, koja gorom titra ! Tmast je sviet, al ti si golub bieli, Tebi nitko ne će zlo da želi. Ne bjež’, dušo, . . . što te k biegu sklanja? Zar ti srce o nebesih sanja? Zar te zlatni roj na nebu mami, Da si zviezda medju zvjezdicami? Ne bjež’, dušo, zar te srce boli, Sto ti milja nitko ne umoli? Zar ti ponos hoće da se krije, Dokle tvoga sudjenika nije? Ne bjež’, dušo : dost me sreća bježi, Od postanja za kom srce teži; Al ni zlato, niti časti svieta Niesu uzor ni cilj mojih ljeta. Ne bjež’, dušo . . . daj, da želja sreće, Sto mi dušu po svemiru kreće, Tebe sgledav, u tebi se smiri, Kao leptir, gdje mu ruža miri.