Topola

Nježna tvoja ruka pita I najslabiji živi stvor; Nit’ zaludu lasta vita Popolieta uz moj dvor. Ti čovjeku udielio, Da te spozna, uma dar; U njedra mu uciepio, Da te ljubi, čuvstva žar. Višnji otče, meni vele, Da najviše ljubiš nas, Što smo nalik na angjele; Da najvoliš čut naš glas. Kad je tako, otče dragi, Tebi dižem uzklik svoj, A ti svrni pogled blagi Na sinovlji vapaj moj. Daj. da budem svedj, u svemu Tebi odan, tebi drag; Svedj poslušan starijemu, Vršnjacima svojim blag. Kô što cvietak od lij era Cistu čuvaj moju grud; Daj da sveta tvoja vjera Svu pronikne moju ćud. Daj da mirne živu danke Moja majka, babo moj ; Ukrasi im noćne sanke, Üblaži im dnevni znoj.

Reci vjetru i oblaku, Da utaže biesni gnjev; Da ne pliene siromaku Sada žetvu, sad usjev. Podaj lieka bolestniku, Od pošasti čuvaj sviet, A povrati prognaniku Omiljelu nj eg’ vu kliet. Sirotici bud’ obrana; A gladjahnu podaj kruh, Sto mu krati tih gavana Tvrda ruka, škrti duh. Tvoj hrvatski narod mili Od zlotvora brani svog; Melji Bože, ti zakrili Sveta prava roda mog. Ne daj, da nas nesklad slama, I razdora toči crv, Kad nam svima po žilama Istovita teče krv. Tvoje carstvo nek prodire Do u sljednji svieta kraj ; U ufanju tko umire, Otvori mu svietli raj. Nakon smrti zemlja sveta Hranila nam mirni prah ; Nit ga trla divlja peta, Nit plienio vihra dah. Stjepan Buzolić.

Iz „Suza.“

Dizo sam se nepokojan O rumenoj zori, Da na rodnoj sunce žarko Ja izčekam gori !

Gledao sam vas zanesen, Kako zrake svoje Milo siplje vrhu drage Domovine moje !...