Topola

4

Eabelaisa prema tadašnjoj navadi dali uzgajati u samostanu. Otac je naime bio čovjek razuman i pun nježnosti za svoga sina, pa je mogao vidjeti, da njegov uzgoj ne bi mogao uspijevati ni na seoskom njegovom dobarcu (majuru), gdje bi bio mora općiti s priprostim i neobrazovanim ljudima, niti u bučnom životu krčme. S toga ga dade pomnjivo uzgajati u benediktinskoj opatiji Seuillé, koja bijaše jako blizu majuru. Da je Eabelais sve do svoje sijede starosti velikom ljubavi ljubio svoga oca., i da gaje k roditeljskoj kući sveder vuklo neko tajno čeznuće, to možemo vidjeti iz njegova djela, a to nam također može biti dokazom, da mu je mladost bila ugodna. Dosele je Eabelais poznavao samo dvije vrste ljudi: vinogradare svog zavičaja i goste iz krčme svoga oca. To bijahu naravni i bezazleni, ako i prosti ljudi. U samostanu pak valjalo mu općiti s redovnicima, kojih baš ne opisuje povoljno u svome djelu Gargantua. U toj knjizi crta tri vrste redovnika : Prvima pripadaju doktori i školastičari, ljudi učeni, ali bez srca; drugima pripadaju dobroćudnim i iskrenjaei, za koje su samostanska zvona najviši i jedini zakon. Treći su napokon slobodni i neprisiljeni redovnici, kao što je njegov Jean des Entommeurs, kojemu lieemjerstvo bijaše posve nepoznato. Yele, da je ovaj fratar Jean zbilja živio u opatiji Seuillé, te se zvao Dom Bainard, a svakako smijemo predmnijevati, da je Eabelais uzgredne osobe svoga romana lično upoznao ovdje i u drugim samostanima, u kojima je kasnije boravio. Eabelais ga crta kao „iskrena, vesela, dobra društvenjaka r radij iva i u svakoj potrebi uslužna“. Gargantua osniva za nj opatiju Thélé me, u kojoj svaki stanovnik uživa najveću slobodu, te mu dopušta, da u nju primi one, koje smatra sposobnima za takav život i dostojnima takove časti. U opatiji Seuillé ne mogaše Eabelais, mladić željan znanja, naći onoga,