Učitelj

tipovima. Od ostalih njegovih mnogobrojnih radova zapaženo ije i u širim krugovima djelo »Psiha iugoslovenske melanholije« (1925), a veoma je zanimljivo i originalno djelo »Studije za psihologiju pesimizma l. Shakespeare-Hamlet-Kraničević« a napose IL. knjiga iste studije »Hrist - Budha - Šopenhauer« (1923—1925). U svom radu »Tipovi negativizma« te u opsežnom dielu »Borba ideja« raspravlia o kulturno-filozofskim i o psihološko-socijalnim pitanjima. U spoznajno-teoretskom pogledu Dvorniković kaže u svojoi Savremenoi filozofiji: »Spoznaja ie prema budućnosti otvoren nikad ne završen proces« (str. 924).

Glavni predstavnik a i osnivač druge skupine filozofiiskih mislilaca u Hrvatskoj ie Dr. Pavao Vuk-Pavlović, sveučilišni nastavnik u Zagrebu. Niegov stvaralački rad pun samoniklosti gotovo saV leži unutar posljiedniih dvanaest godina, pa su za razvoj savremene filozofile u Hrvata njegova dijela od neprocjenjive vriiednosti. Po filozofskoj dubini najznačajnije mu ie djelo »Spoznaja i spoznaina teorija« (1926), čije osnovne-misli ie potrebno ovdje barem ukratko izložiti, |er to djelo znači prekretnicu u našoi domaćoi filozofijskoi literaturi.

Osnovno pitanje, koje si postavlja Vuk-Pavlović u djelu »Spoznaja i spoznaina teorija«, ie ovo: da li ie uopće moguća ZBn a llstvena teori|a o spoznaji kao takvoi? To pitanie drugim ri|ečima glasi: da li je spoznaina teorija samosvoina znanost ili tek disciplina drugih znanosti? U riješavaniu tog Osnovnog pitania Vuk-Pavlović polazi strogo logičkim putem, pa se prvo pita: što |e znanost? što može biti predmet, znanosti? i konačno: da li spoznaia može biti predmet posebne znanosti? Taj put jasan, i na oko kratak, zapravo je bio za Vuk-Pavlovića veoma dug, ier ie morao svako od tih pitanja posebno rješavati, budući da u doondašnioi filozofiiskoij literaturi nisu postojali pravi ni prikladni odgovori na takva pitania, a u svrhu odgovora na treće pitanie morao ie ući i u fenomenološku analizu same spoznaje ili u strukturu spoznaje kao i u logičku genezu njenu, samo da bi odredio: iz kojih i kakovih elemenata ili fenomena se sastoji spoznaja. Rješavajući sva ta pitanja dolazi Vuk-Pavlović konačno do ovih rezultata: potrebno je razlikovati nauku od znanosti; dok su nauke, ukratko rečeno, primijeniene znanosti, dotle |e znanost logičko-sistematski »niz spoznaja kojim se eksplicira stalno kategorijalno područje«, a predmet znanosti može biti samo »bistvena veza odnosno bistvena zakonost stalna kategorijalna područja«. Kako opet spoznaja sama kao ni pojam spoznaje nije nikakva »bistvema Zakonost...« već je sama spoznaja samo »doživliaino data činjenica« to naravno spoznaja ne može biti predmet neke svoje vlastite znanosti.·. Dakle i spoznaina teorija nije i ne može biti samosvojina znanost, već samo »filozofička nauka ili disciplina«.

A filozofička je to disciplina zato, što spoznaina:' teorija ispitujući spoznaju i njenu problematiku ne ispituje zasebno nijedan od onih dva odvojena faktora, koji sačinjavaju spoznaju, ti. ne ispituje niti samu funkciju spoznavanja, koia kao psihička funkcija pripada psihologiji, a niti spoznato, što opet kao »predmet« pripada znanstvenoi obradbi u teoriju predmeta (Gegenstandstheorie) — već spoznaina teorija ispituie međusobni odnos ili vezu spomenuta