Učitelj

vanja, donekle nasuprot istorijskim crtama ruske nacionalne svesti. Apsolutistička tradicija, obrnuto, podvlačeći nacionalnu i religiisku odvojenost ruskog naroda, udaljavala ga ie od opšte-evropske kulture. Borba izmedu te dve struje trajala je tokom celog XIX veka, te su u početku XX v. obe struje stajale jedna naspram druge. Car, vlada i crkvena organizacija s jedne strane, univerziteti, nastavnici, Duma i samoupravna tela, s druge, borili su se oko vaspitanja nove generacije. Samo u ovoj istorijskoi perspektivi događaji XX veka dobijaju svoi smisao i objašnjenje. :

2. Poslednje doba apsolutizma 1900—1907 god.

Prilikom stupanja na presto 1894 god., car Nikola II nasledio ie od svog oca Aleksandra II ne samo pravac prosvetne politike, nego i dva savetnika koji su ga rukovodili: ober-prokurora sv. sinoda Pobjedonosceva i ministra prosvete Deljanova. Pod njihovim utica|em on je pokušao da nastavi apsolutističku tradiciju, da potčini osnovne škole sv. sinodu, te da na taj način ostvari stari ideal: apsolutizam, ortodoksiju i narodnost. Međutim, vremena su se promenila. Pred kraj XIX v. industrijski razvitak Rusiie doveo ie do postanka mnogobroine klase fabričkih radnika, među kojima ie imala uspeha propaganda marksizma. S druge strame, razvitak ekonomskih odnosa na selu posle reforme 1861 god. (ukidanje kmetskog prava) doveo ie do revolucionarnog pokreta među seljacima, koji su pod uticajem »Idenia među narod« »narodnjaka« počeli da traže »zemlju i slobodu«. Inteligencija i pretstavnici samoupravnih tela iasno su se opredelili u smislu ograničenja apsolutističke vlasti putem narodnog pretstavništva; čak su i birokratski krugovi sumnijali u mogućnost da se nastavi politika Aleksandra III. Međutim, Pobiedonoscev je zadržao svoj uticaj na cara i bio glavni inspirator prosvetne politike sve do 1905 godine. On ie nastojao da potčini sve osnovne škole sv. sinodu i da smanji važnost samoupravnih (oblasnih »zemskih«) i gradskih škola. Državne dotaciie crkvenim Šškolama porasle su sa 875.000 zlatnih rubalja u god 1895 na 10 miliona u 1904 godini. Državna pak pomoć samoupravnim seoskim (»zemskim«) i gradskim školama za isto doba porasla je samo sa 1,500.000 zlatnih rub. na šest i po miliona. Međutim, predaja svetovnih škola sv. sinodu nije se dogodila, zahvaljujući protivlieniu ministarstva prosvete i senata. Vlada ie učinila koncesije zemaliskim samoupravnim telima i dozvola da se počnu pripremni radovi za SprOVOđenje opšte. obavezne nastave. Pred kraj ovog doba načelo opšte nastave bilo ie usvojeno od strane vlade, a pokušai monopolisania narodnog obrazovanja od strane sv. sinoda bio ie zauvek napušten.

(U oblasti srednje nastave kolebania vlade bila su isto tako značajna kao i u oblasti osnovne. Pokušaj Aleksandra III da se uspostavi staleški sistem cara Nikole I nije imao uspeha. Vlada cara Nikole Ii priznala je taj neuspeh, ali se nije mogla da odluči za potpunu demokratizaciju srednje škole, te se ograničila na polovične mere. Javno mišljenje jie tražilo da se sprovede sistem jedinstvene škole i da se ukine dvojstvo kako u pogledu dalieg postojanja gimnazija i realki, tako i u smislu paralelizma između osnovne i