Zavod za statistiku

– 412 GODIŠNJAK KRALJEVINE 8.Н.8.

jer se kod Beograđjiana javlja pokret za zidanjem stalne pozorišne zgrade, a isto tako stvara se i diletaniska pozorišna grupa. Interesanrno je napomenuti da su ženske uloge u tom diletanskom pozorištu igrali muškarci, a tek• 1859. godine angažovana je prva glumica.

Krajem 1867. godine dolazi u Beograd novosadska pozorišna trupa, čiji je upravnik bio književnik Jovan Djordjević. Uspeh ovih predstava bio je veliki, tako da je 10. novembra 1868. stvoreno državno narodno pozorište, a na nastojanie kneza Mihajla je još početkom ove godine početo sa zidanjem stalne pozorišne zgrade, za koju je svrhu on odmah priložio 5000 dukata. Knez nije dočekao da vidi dovršeno pozorište, ali već 30. oktobra 1869. davana je prva predstava u novoj zgradi. Iz zahvalnosti prema knezu Mihajlu, ondašnji upravnik Djordje Maletić, napisao je za ovu priliku alegoričnu sliku „Posmrtna slava kneza Mihajla“. U novoj zgradi moglo je stati nešto više od 760 gledaoca, što je za ondašnje prilike bilo sasvim dovoljno.

Beogradsko Narodno Pozorište ubrzo je okupilo u sebi najbolje one dašnje srpske glumce, medju kojima je bilo i pravih talenata, kao: Toša Jo„Janović, Pera Dobrinović, Milka Grgurova. To su prvi glumci na Slav. vugu na umetničkoj visini. Ovaj lepi polet ometen je privremenim zatvaranjem Narodnog Pozorišta u dva maha, 1873 i 1876 godine (srpsko-turski rat), usled čega su nekoliko najboljih glumaca i glumica za svagda napustili Beogradsko Narodno Pozorište, i otišli bilo u Zagreb, bilo u Novi Sad. Docnije se prilike u Beogradskom Narodnom Pozorištu sredjuju, i ako suviše često menjanje uprava nije bilo celishodno. Od novih glumačkih snaga javljaju se: Milorad Gavrilović, Ljuba Stanojević, Ilija Stanojević, Sava Todorović, Zorka Todosićka, Vela Nigrinova. Od dramatičara javljaju se kao najznatniji: Laza Kostić (1841 — 1910) sa svojim istorijskim dramama i prevodima Šekspira, i Kosta Trifković (1843 — 1875) sa svojim komedijama intrige. Za njima se javljaju sa istorijskim dramama Miloš Cvetić, Dragutin Ilić, i Milorad Šapčanin. Ilija Okruglić Sremac piše onda rado gleđane komade iz seoskog života sa pevanjem. Krajem XIX veka francuska komedija (Dima Sin, Sardu) pojavljuje se sve više na repertoatu, kao i ruski dramatičari (Lav Tolstoj, Čehov, A. Tolstoj, Gorki). Od srpskih dramatičara javlja se Branislav Nušić, vrlo plodan pisac i dobar poznavalac pozorišne tehnike _ i Ivo Vojnović, koji stvara lirsku dramu savremenih težnja. Početkom XX

· veka pojavljuju se pored ostalih: Borisav Stanković („Koštana“), Kočić („Jazavac pred sudom“) Svetozar Ćorović, sa svojim komadima iz hercegovačkog života. Od stranih pisaca daju se komadi: Hauptmana, Meterlinka, Brie-a, Sudermana, Šniclera, Ibzena, i drugih, dok Šekspir i dalje ostaje najradije gledan pisac.

Medju dramaturzima bili su i dva poznata književnika: liričar Jova Jovanović-Zmaj i pripovedač i prevodilac Milovan Glišić, koji je pisao i seosku komediju („Podvala“, „Dva Cvancika“).

Beogradsko Narodno Pozorište jako је Когакпшо паргед Када је 1910 godine došao za upravnika profesor g. Milan Grol, koji je ranije bio dramaturg. Za vreme njegove uprave I911 donosi se nov zakon o uredjenju pozorišta. Sa svojim dramaturgom g. Milanom Predićem on uspeva da na repertoar stavi i moderne komađe svetske književnosti, i da režiju i tumačenje podigne na viši stupanj, u modernom pravcu, oslanjajući se na rezultate ruskog POoZOrišta, i pomažući se nemačkim režijskim idejama.