Židov

Kao odgovor na moj list od 22. o. mj. kojeg ste Vi ili površno pročitali ili ga niste razumjeli, donosite samo komentar, pa pružate svojini čitateljima iskrivljene misli i kušate, mjesto da budete pravedni, biti neukusni. Vaša predrasuda i slijepa mržnja mnogo je snažnija od Vašeg osjećaja za pravednost. Pročitajte moje pismo još jedared. Ako sam Vam spočitavao, ticalo se je to onog dijela notice, koji je generalizirao, a proti tome i sada protestiram. Da je moj list bio zaista onakav, kako Vi javljate, zašto ga niste uvrstili? Svaki bi čitač i bez komentara mogao da ga shvati. No Vaša je namjera da izvrnete moje riječi, pa da me pošto poto učinite smiješnim. Iz mog se lista jasno vidi, da nisam rekao, da je bezobrazluk, ako napadate Židove, kad govore njemački, već da je bezobrazluk ovakove slučajeve generalizirati i namijeniti ih svim Židovima. Ovakovog postupka, pisati o listu i kritizirati ga, kog uopće niste razumjeli, izvoditi posve krive misli, a samo pismo profurtimašiti, ne mogu da pojmim. Je. Ii liberarnost? U Djakovu, dne 27. augusta 1918. S poštovanjem Franjo Bruck. ~Jug‘ mi na ovo pismo uopće nije odgovorio! Ova cijela stvar dovoljno karakteriše metodu. Napada nas se svagdje, svakom zgodom opravdano, a još mnogo više neopravdano. No kad se o nama imade što povoljna, lijepa da javi, onda se šuti. Preko tog se prelazi. Namjera je oČita\ U Djakovu, 6. septembra 1918. Franjo Bruck,

O djevojačkim cijonističkim društvima.

Kad je rat nastao, sve smo mi zapale u apatiju. Krv, koja je tekla potocima, omainila je i nas i mi smo se podale neradu. Tek malo po malo počele smo se buditi i uviđati, da ovako dalje ne ide.' I ako nema naše braće, mi smo zvane, da sada ili nikada pokažemo kako Židovke ne samo znadu ćutiti za svoj narod, nego kako znadu za nj i raditi. Zagreb probudio se prvi, a s njime u kolo uhvatilo se Sarajevo, Banjaluka, Bjelina. Bihać, Vinkovci i druga mjesta. Društva su nicala kao gljive. Mi srno svako novo društvo s radošću pozdravili, jer svaki je radnik, pa bio on još kako sićušan od neprocjenjive vrijednosti za našu stvar. Kako smo se god radovali porodu pojedinog društva, isto tako smo brzo opazili, da ne dostaje, samo osnivanje društava, nego treba raditi, to jest znati raditi! U većini naših društava ne radi se, kako bi trebalo. U njima se griješi o najsvetije dužnosti. U njima je sve važnije od naše stvari, u njima ima i drugih idejala (treba ispustiti riječ ~i*‘)* A nas djevojke, koje tražimo od članica tih društava ono, što se od svakog cijoniste mora tražiti, nas nazivlju fanaticima i pretjeranim stvorovima. Zašto one to sve čine, zašto ne prigrle našu ideju svom dušom, svim žarom i svakom misli svojom? Odgovor je kratak; Taj cijeli nerad bazira na nepoznavanju naše ideje, jer poznavati našu ideju, znači raditi za nju. Cijonista, koji ne radi za stvar, ne smije da nosi ime cijoniste, on nam taj naziv obeščašćuje. Biti cijonista, znači biti čovjek pun idejala, ple-

menitosti i požrtvovnosti. To ime obvezuje, a tko obveza ne izvršuje, taj nije cijonista. Dužnost je cijonističkih djevojačkih društava, da odgoje prave, valjane cijoniste. U prvom redu leži odgovornost odgoja na samom vodstvu. Vodstvo mora da je prožeto cijonističkim duhom. Cijeli pokret mora biti njihovom svojinom, jer one moraju davati. A da uzmognu davati, obilno davati, moraju same još mnogo više posjedovati. Lijepo veli Mažuranić; ~Dobar pastijer jer što kaže inom, i sam svojijem potvrdjuje činom." E, ali sad dolazi ono škakljivo pitanje u svakom društvu, a to je biranje vodstva. Budući da je vodstvo glavni faktor društva, koji bi mogao našoj stvari donjeti velike koristi, ali i jos veće štete, to ne valja birati ni po babi ni po stričevima, nego po sposobnostima. Ako imamo sposobno vodstvo, onda imamo i sposobne članice, jer one su većjm dijelom najjasnije ogledalo rada njihova vodstva. Treba si steći ljubav i povjerenje svalfce pojedine članice. Nije dosta, da se vodstvo s njima tek en masse bavi. Ne, to dapače nije ništa. Treba poznavati dušu svake pojedine, jer ona je terrain, koji valja obradjivati, a radi ne poznavanja terraina, moglo bi se lahko posijati korov, mjesto najkorisnije biljke. Članice su jednog društva sestre, a predsjednica im je mati, Ona sve njih jednakom ljubavi voli, ona ih razumije : ta majci je svako dijete drago, bilo ono ružno ili lijepo. Da se taj lijepi saobraćaj može postići, mora u društvu vladati toplina i intimnost majčine sobe. Konvencijonalnost i društvene verige treba izbaciti iz naše sredine, treba da zaboravimo, da smo gospodjice raznih siojeva, raznih godišta. Neka bude temblj saobraćaja mala sitna riječ koja čini nemoguće mogućim, a to je riječ „Ti". Neznatna nam se čini,' a ipak ona ruši zidove i ograde, koje ljude dijele. Ta riječ približnje i spaja ljude. Jedino ne valja se tom riječi igrati: u društvu govoriti ~Ti“, a na ulici se titijjirati „gospodjice". To je i opet jedan čin iz komedije života, koja bi mogla svršiti dosta ozbiljno, jer onaj jaz izmedju ~Ti“ u društvu i ~gospodjice" izvan društva već je, nego kad se i u društvu opći per „milostiva gospojice." Toliko o medjusobnom saobraćaju u društvu, a sad dolazi pitanje, kakav se rad zahtjeva od djevojačkog društva. Djevojke moraju najprije same sebe odgajati, da uzmognu' druge odgajati. Moramo se dublje uži viti u duh naše povijesti, moramo se upoznati s radom naših praotaca; moramo upoznati životne potrebe braće nam i sestara. morimo upoznati njihovu bijedu, pa ćemo tako razumjeti i njihovu osebujnost. Na nama je dužnost, učiti naš sveti jezik, s kojim če jednom naša djeca govoriti. Zar to nije krasan san : Židovska žena učeći svoju djecu. Pa kad ta djeca odrastu, bit če ponosni Židovi, jer su ih majke židovski odgojile, jer su im one palile Hanuka-svječice, jer su im one pričale priče ne samo o snjegulici i pepeljuzi nego priče vlastitog naroda. Tako odgojena djeca ne če se iznevjeriti svome narodu. Sada još ne možemo odgajati svoju vlastitu djecu, ali ima sijaset naše dječice, kojoj mi već možemo davati čvrsti oslon za budućnost. Njihovi roditelji još nijesu tako daleko, da bi im davali moralne židovske snage, pa z: smo mi zvane, da

to činimo. Još i dalje se mora proširiti rad djevojačkih društava. Ona moraju biti središte cijonističkog, dakle javnog rada. Prema tome neka je svakom cijonistu dozvoljen pristup svim sijelima bez ikakve posebne dozvole. Naprotiv, ako gosti sami ne dolaze, dužnost je društva, da ih svojim radom sebi privuče. Separacije nema: svi za jednog, jedan za sve. Sestre, družice Morije, Debore, Poalot, Ciona i Teodor Herzlal B‘not Cion zove vas na zajednički rad. Odbacite sa sebe sitničavosti, odbacite osobnosti. Ta svejedno je zvale se mi Pepike, Simhe, Vilme ili Mirjame: mi smo tek radnice za jednu divnu stvar, mi smo tek čedne dvorkinje velikog svijetla. („Diener am Lichte“). A tu ne smije da bude osobnih momenata, tu treba sve da se gubi pred velikim idejalom cijonizmom.

Mirjam Weiller.

Kriza ugarskog židovstva.

Madžarski su Židovi rastelalili po svijetu mišljenje, da je Ugarska klasična zemlja asimilacije, u kojoj nema antisemitizma; da su gradjani izraelske vjeroispovijesti potpuni Madžari i kao takovi priznati od svojih kršćanskih sunarodnjaka. Ovo lažno mišljenje nije donijelo mnogo koristi madžarskim Židovima. Antisemitizma nije ni za čas nestalo, premda su madžarski Židovi svojim hiperpatriotizmom i često nedostojnim držanjem sve učinili, samo da budu što manje Židovi, a što više Madžari. U najnovije doba prodrmali su razni dogodjaji madžarsko židovstvo iz njegovog lijepoga sna, u koji je zapalo nakon emancipacije. Antisemitski napadaji sa klerikalne i feudalne, madžarske i nemadžarske strane, došli su do izražaja i u sjednicama ugarskoga sabora. Madžarsko židovstvo bilo je neugodno iznenadjeno i današnji gromovnici, grof Stjepan Tisza i dr. A. Wekerle moradoše takodjer dati izjave o antisemitskim pojavama. Dakako, da se oni ne htjedoše .zamjeriti uplivnkn antisemitskim krugovima, te je njihova obrana bila tako mlaka, da nije zadovoljila ni madžarske Židove! To se vidi iz pisanja „Pester Lloyda“ i ..Neues Pester Journala“, u kojima su izašli o tome članci iz pera židovskih pisaca. Na žalost, u ovim člancima nema traga kakovom svijesnom i muževnom istupu u obranu židovskih prava. Naprotiv, u njima se ocrnjuje istokrvna braća, u njima se jadikuje i do odvratnosti ističu zasluge Židova za madjarstvo, koje pak dopušta razvoj antisemitizma . . . . Tako piše „Neues Pester Journal',': „Ugarski gradjani židovske vjere bili su uvijek prvo Madžari, a onda Židovi i oni žele živo, da se njihovo čisto madžarstvo čim prije riješi tuđjih židovskih primjesa 4 *. Nadalje taj list u ime židovstva traži, da se galički Židovi protjeraju iz zemlje, jer da su oni razlog napadaja na židovstvo! Još dalje ide „Pester Lloyd“, koji se čudi antisemitskim pojavama, jer: „ugarski državljani izraelitičke vjeroispovijesti mogu s ponosom ustanoviti, da su oni i njihovi oci. riječju 5 djelom, neumorno suradjivali pri osnutku i daljnjem opstanku madžarske narodne države. U gradovima, gdje je bilo židovsko gradjanstvo u većini, triumfirala je madžarizacija I *. Ugarski Židovi hvale se svojom nedostojnom rabotom i traže za to nagradu. I

STRANA 2.

ŽIDOV (HAJ’HUDI)

BROJ 18