Židov

Omladinski pokret.

IV. Omladina i religija. Htjedoh vam reći, braćo, nešto o onom duševnom miru, koji je u meni; htjedoh da razmišljate o sebi i o onim idejama, koje nas vežu usprkos svoj raskomadanosti i sitničavom životu, u kome često i prečesto čovjek čovjeku oteščava i ogorčava život. Stoga napisah sve ovo do sada, da kažem svima, koji očajavaju, da ja vjerujem: vjerujem, da je zemlja okrugla, da je naš planet dio vaskme, da smo mi stanovnici zemlje čudna dvonožna stvorenja, koja su tijelom vezana za zemlju, a dušom svojom čeznu za nekim uzvišenim, nepoznatim i zadnjim. Iz ove čežnje rodi se religija. Čitav život dobiva neki duboki smisao, a bi't toga smisla ostaje zagonetnom tajnom, koju duša traži. Kako je divno to traženje duše, nzvišenije od svega »znanja« ljudskog razuma. Što je ono sve, što je ljudski razum »nakupio« do danas prema onoj neizmjernosti života u vječnosti! Treba samo jedan časak stati, zagledati se »nutarnjim očima« u nešto; duša se čudi uzvišenoj ljepoti, koja živi u svemu. Svaki čovjek ima te časove i svaki na svoj načini svaki proživljava u mirnim časovima odanosti uzvišenost vječnog bivovanja, svaka duša naslućuje u svetoj skromnosti i jednostavnosti, da je sve, što je stvoreno, jedinstveno i harmonično vezano. To je religijoznost, prava odanost; u tim časovima otkriva se svaki čovjek u vječnosti; svaki neposredno saznaje, da njegov život ima nešto vječnosti u sebi. Mišljenje, osjećanje, volja, djelovanje u malom i kratkom životu dana i noći, čežnje ii želje, veselje i muka i borba, trzavice i razočarala gube za sebe svoju važnost, a sve zajedno (svi ovi »komadići«, iz kojih se sastoji život svakog pojedinca) dobiva svoj smisao u jednom vječnom zakonu. Mladi moji prijatelji, svi ste mi sasvim blizi, kad ovako moja duša u daljinu gleda, sa( neke visine, sa pogledom u vječnost. Kako sve to jednostavno osjećam, što vam kazujem; kako bih se veselio, da me sasvim jednostavno shvatite. Religija je stvar duše, svake pojedine duše; religijoznost je uzvišeno stanje duše u njezinoj nosti; religijozna čuvstva su doživljaji duše u njezinom traženju vječnosti, harmonije u vasioni i smislu života. Čovjek, kome je sve »ravno«, koji sve može »protumačiti« i »znati«, koji ne zna o dubokom životu duše, ne će ovo shvatiti. Čovjek sa religijom dobiva neko osobito čuvstvo uzvišenosti i dostojanstva, ali ujedno je pun skromne odanosti. Religijczan čovjek osjeća svetost života, ali ujedno je uvjeren, da je njegov život neznatan prema vječnosti; i da je samo taština i siromaštvo duše, ako se ponosi snagom svojem i traži ljudskog priznanja za djela svoja; religijozan čovjek odgovoran je za sve, što iz njega proizlazi, usavršava svoj život, ne boji se smrti. Iz ovoga čuvstva uzvišenosti i skromnosti, divljenja i ljubavi, vjerovanja u vasionu i život; iz odanosti djelovanju, iz ovog traženja dubine i jezgre svega rađa ee religija. Koliko religije ima u onim »malim« pojavama života, koje čovjek u žnrbi i oholoj ukočenosti svojoj mimoilazi, kod očiju ne vidi. Kako mora biti slaba religija kod onih ljudi, koji se uvijek tuže na

ljude i život, koji govore o zlobi ljudi i o zaprekama u životu. Bio sam uvijek tužan, kad sam gledao ljude, koji »rade za jednu ideju«, a vrlo »ozbiljno« vrše svoju dužnost; znao sam, da se ovi ljudi nijesu oslobodili onog maloljudskog svoga »ja«, da još previše lično i osobno shvaćaju svoje djelovanje. Ovi ljudi nijesu još obuzeti idejom, jer čovjek, i samo takav čovjek —, koji je svoje malo »ja« žrtvovao jednoj ideji, nalazi se kao veliko »Ja« u vječnoj harmoniji. Samo u takvoj religijoznoj odanosti dobiva svaki dan svoju svetost, svaki rad svoje uzvišeno značenje. Razumije se, da takva religija nema ništa sa konfesijom. Konfesija daje samo pomagala i simbole. Konfesijonalni kult su oni različiti obredi, koji se vrše u općinama različite ispovijesti, a nastali su istorijski. Tako ima različitih konfesija, a)li različitih religija zapravo nema. Ima različitih načina vjeroispovijesti, ima različitih vjerskih knjiga, ali samo je jedna religija, jer je religija općenito ljudska. Religija je rođena iz onog vječnog traženja ljudske duše, keja čezne, da sazna ili nlairlućuj© duboku tajnu stvaranja u va;sioni, i da nade u vječnosti smisao za svoj život. Religija nije vezana uz nacijonaluost, jer ova ima svoj korijen u mistici krvi i u storijskoj zajednici, dok jle religija pitanje pojedine <lnše. Napokon religija nije ni ono, što se obično zove moral i moralnost. »Moral« određuje društvene odnošaje Ijiudi, brani navike i običaje, da zaštiti i očuva konzervativnost društvenog života 1 ; stavlja granice »pristojnosti« i »uljudnosti«. Bilo je potrebno prekinuti započeti niz misli sa ovo nekoliko primjetaba, da se zna »granica« između konfesije, nacijenainosti, morala i/ etike, te religije. Treba i to znati, da se religija ne može »učiti«. Sjećam se iz djetinjstva, kako je jednom jedila majka tukla svoje dijete i u razjarenosti svojoj uvijek vikala: »Treba te istući, pa ćeš vjerovati u Boga«. U školi stnlo morali učiti na pamet nekoliko stranica, da znamo za dužnosti prema Bogu. Jednom ostadoh u zatvora, da se smirim s Bogom i spasim drašu svoju. Kad se oslobod’h škole i dođoh u šire ljudsko društvo, slušao sam ljude, kako »razumno« govore o uzvišenim ciljevima. Upoznah kal u tom učenju religije, zgražah se, kad osjetih, da se tako ropski vez* 1 ljudska duša. Vidjeh, da ljudi izgledaju kao satane i sablasti, kad govore o Bogu; vidjeh, da se batinom »odgaja.« n nama ljubav prema vaeioni; saznah, da »mudre duboke« knjige i slatke riječi ljudske, koje uaan »otkrivaju« zadnje istine, samo su zapreke, da se naša duša sama uzvine do svetosti. Tako saznah za svetost svake duše, za njezinu religiju. Neka te ne svladaju one sitne boli, moj brate, jer ćeš iz boli crpiti snagui za svoju dušu. Saznat ćeš, da je religija etos duše, etos, koji ti pokazuje zadnje i uzvišene ideje. Doći ćeš do vjerovanja u ideje protiv svega materijalizma, protiv svih »nauka bez religije«. Veliš, da to sve nije trebalo reći našoj omladini, da se to sve nje ne tiče, da ona ne mora biti »pobožna«. Pravo je, neka omladina ne bude pobožna, ali bez Boga ne smije biti, jer onda nema u sebi one duševne snage, boja joj pokazuje put i daje smisla životu.

Poznajem »mladež bez religije«. To je ona slomljena, slijepa kod očiju, premudra. Kako me zaboli uvijek, kad čujem onaj cinizam, iz ustiju mladeži, kad vidim ono kaljanje svake svetosti, ono lucifersko ismijavanje i ono igranje ga idejama. Mladež bez religije je uvijek u nekom pripitom stanju, u rezignaciji i uživa u svom pesimizmu. Mladić bez religije zapada u neku trulu romantičnost, opija se u svojoj duhovitosti, upotrebjalva sve ljude kao sredstva, ne vjeruje sebi, drugome, ni smislu u životu. Pred očima je toga čovjeka neka sumaglica, besmislenost svega. Njemu se ne otkriva nikakva Ijejmta, ni n duši njegovoj, ni n prirodi, ni u vasioni. Takav je čovjek izbačen na jednu pustu livadu; luta prazan u svemiru i vene prije vremena kao srušeno drvo na putu, koje ne iisiše više soka iz korijena i ne daje više ploda od sebe. Poznajem i omladinu sa religijom u duši. U takvoj je omladini duševni mir, mir u srcu i pameti. Ova je omladina shvatila onu jedinu slobodi«, koja još smisla imade, a to je sloboda duše. Ne traži o\a mladež idola izvan sebe, nego gleda u ispunjavanju svoga života i njiegovom usavršavanju smisao svoga' bivovanja. Za ove ljude veli biblija, da su na pravom putu, da služe jednom uzvišenom duhu, koji je u njihovom srcu. Čovjek sa religijom znaš osjeća;, da ide sređen, a naslućuje, dal ga nešto štiti. Ova se mladež religijoznosti ne ismijava, nema zlobnosti; ona zabacuje zlo i vjeruje n dobru jezgra svega; ona ne grdi ništa, jer vjeruje u smisao svega. Odatle onaj vedri, božanski smijeh, koji' živi u svemu, što ovakva duša č’ni; odatle onaj sunčani pogled u visine, koji miluje i ljubi sve; odatle ono vjerovanje u smisao života i rada; odatle ona jakost duše, koja nadvladava sve sitničave trzavice sumornog dana i teške crne noći. Iz vječnosti crpi duša svoju vedrinu, a to je religija dobrote, pravednosti i ljubavi. Kako ti želim te vedrine, omladino! Htio bih, da ti ne moram ništa reći, pa da me razumiješ; da dođeš do svoje sređenosti, i da iiz ove ideje jedinstva crpiš uvijek snagu svoju aa djelovanje svoje, »Jer riječ, koju ti danas rekoh, nije ni daleko ni visoko; nije na nebu, da rečeš: ko će nam se popeti na nebo, da nam je skine i kaže nam je, da bismo je tvori lit Niti je preko mora, da rečeš; bo će nam otići preko mora, da nam je donese i kaže nam je, da bismo je tvorili? Nego ti je vrlo blizu ova riječ, u ustima tvojim i u srcu tvojem, da bi je tvorio«. Ljubi ideale svoje, omladino, od sveg srca svega, uzgoji ih svom dubinom svoje duše i oživotvori ih svom snagom svojom, ako ne ćeš da prestaneš biti omladinom. Neka svaki ide svojim svetim putem k uzvišenom cilju: Na tom putu naći ćemo se uvijek. Ništa zato, ako katkada zađemo u gustu prašumu: I ona vodi svijetlu, jer je uvijek sunce na putu, ako je duša vedra« Altis.

BROJ 10.

.ŽIDOV (HAJHUDI)

STRANA 3.

SAKUPLJAJTE SHS MARKE U KORIST ŽIDOV. NAROD. FONDA.