Židov

nosti znači: ~U istinu i s punom odgovornosti biti ono, kao što si se rodio, znači uzdržati židovstvo kao živo, stvaralačko narodno biće i htjeti ga osloboditi iz njegove nezdrave duševne, moralne i gospodarske situacije' 1 , (Selbstvvehr, Prag.) U nas još nema prave aktivnosti u pogledu stvaranja jedne jasne i iskrene političke orijentacije Židova. Teoretski je mlađi i svijesni naš naraštaj na čistu, koje političko stajalište proizlazi iz njegove bezuslovne afirmacije židovstva. Naše nacijsko židovstvo otklanja kompromise, koji bi bili na uštrb istinitosti naše nutrinje, za koju se naprežemo, da je u sebi dostignemo i da je prema vani manifestujemo. Mi hoćemo zahtjev je to naše časti da se u našu bezuslovnost vjeruje, nama je ćudoredna nužda, da steknemo sami vjeru u jakost istinske iskrenosti u sebi. Orijentaciju starije židovske generacije mogli bismo nazvati egzo-orijentacijom: orijentacijom prema zahtjevima, koji su dolazili s polja, orijentacijom prilagođivanja, mimikrije, asimilacije. To se više uopće ne može nazvati orijentacijom. Za orijentaciju treba jedan kompas; oni ga nemaju. Oni su poput seizmografa, koji crta drhtave linije i dolazi iz ravnoteže i od najslabijeg potresa. Orijentacija mora da dolazi iz unutrašnje sređenosti, iz duševne jednovitosti; mora da bude endo-orijentacija, hoćemo li, da bude istinska i ćudoredna. Masa nije herojska; moralna bezavjetnost, karakterno koracanje u ravnome pravcu prema ciljevima ćudorednoga spoznanja, svojstvena je samo malim zajednicama unutar društva. Židovska masa nije t*me od svake druge mase. Mase tromo koracaju napred u pravcu prema idejnim i ćudorednim višim narodnim i društvenim ciljevima. Put do njih valja im posuti mekom, koja će ih mamiti. Svijet može da dospij« do ćudorednog ozdravljenja istom onda, kad bude »poznao, da su dojakošnji neiskreni, diplomatskihimbeni, kompromisni i oportunistički metodi politike rastrovali svaku mogućnost

jedee harmonijske zajednice između naroda stvarajući atmosferu nepovjerenja, bojazni od zamki, protiv koje su se oružali prevareni i bsfonetama. Ali svijet može da dospije i do praktički jedino mogućeg načina, kako da se izbjegne socijalnim i ekono«akim katastrofama, ako bude spoznao, da je jedna moralna politika, iskrena u sebi i iskrena prcasa vani, jedina praktična garancija ne samo ćudoredne već i utilitarne dobrobiti. Nama Židovima mora biti jasno, da nam se tako dugo ne može vjerovati, dogod svoju orijentaciju bolje re i dezorijentaciju udešavamo prema tome Ito će reći drugi. To znaši bezindividualnost podići do principa, znači amoral, jer ćudoredne kriterije može da razaznaje samosnbjekt, a ne objekt, kojim upravljaju spoljašnja pokretala. Svaki pojedinac drugih naroda osjeća nas nečim drugim nego što je on. U svakome pojedinome Židovu, ma koliko prikrivao svoje podrijetlo, ma koliko se naprezao, da šovenskitn vikanja« uguši nemirni glas u sebi i janjičarskom revnosti da bude veći imperijalista od sinova naroda, kojemu hoće da se asimiluje živi osjećanje, da je drugovačiji. Moralna bqlest nametljivog asimilovanja rastraja mu živce i izvrgava g a preziru. U najboljem slučaju živi u iluzijama, koje može da ima jedino zato, jer zatvara oči pred tim, da mu se vrata u drugu narodnu sferu otvaraju samo onda, kad to iziskuje korist drugih. Takova jedna prilika su izbori, jagma za mandatima, partijski interesi. 1 tu dolazimo do negativnih razloga, koji nam nalažu, da u unutarnjoj polit : ci tražimo i manifestujemo svoju sopstvenu orijentaciju. Građanske partije u kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca c rijeutovane su etnički. One toga bar do izbora nijesu tajile i one su to bar u momentu prvog zanosa nakon sloma bivše austro-ugarske monarkije jasno dokumentovale time, što u svoje redove nijesu primale ni onih Židova, koji su bili istaknuti protivnici narodnoga židovstva, protivnici do infam-

nosti. Identifikujući narod s vjerom one su govorile uvijek o narodu triju vjera. One su, što više, kad su bile na vladi, činom otklanjale saradnju Židova, a ne treba suviše osjećajnog uha, te se redom u svim organima svih građanskih partija, u rezolucijama, pa i u šutnji kod očitih protužidovskilr djela vlade ili mase izgoni, pljačka razabrao posve jasni otklon Židova. Ako je koji Židov bio potpredsjednik ili član kakova partijskoga kluba, njegova je stvar, da li se osjećao moralno dobro; no nijesmo samo mi Židovi, nego su i nežiđovi za cijelo spoznavali neiskrenost toga odnošaja. Prirodno je, da se svako uplitanje židovskoga elementa u rješavanje etničkih pitanja drugoga naroda moralo smatrati u najmanju ruku netaktičnim. Prirodna je » u tom pogledu odbojnost prema elementu etnički drugomu i drugojačijem, pa je moralo djelovati ne samo na nas, nego na svakog iskrenog čovjeka odvratno, kad smo gledali izvjesne grupe židovstva, kako tik nakon državnog ujedinjenja postadoše od Hrvata Jugoslaveni, da se opet obrate iz Jugoslavena u Hrvate, kad se konjunktura promijenila. Na posljedku to je bilo dosta legično, jer bar u pogledu Slovenaca moradoše spoznati, da ih nikad ne će priznavati članovima svoje etničke zajednice. Nama, narodnim Židovima, bila je naša pozicija u prvom času jasna. Mi smo svoje stajalište istakli u spomenicima narodnim vijećima i u zaključcima naše cijonističke zemaljske konferencije. Nama je bilo jasno, da je preče od formalnog priznanja našega samoodređenja to, da sami sebe odredimo. Pa tako i u politici. Po svojoj židovskoj orijentaciji mi ne mogosmo drugo, već bezuslovno željeti, da se ostvare težnje, koje idu za potpunom jednovitosti naroda, čije oslobođenje od stranih veza ne bi imalo nikakva ćudorednoga smisla, kad bi se te težnje ičim kušale paralizovati. Ali ovo je stvar, u kojoj svako drugi smije da bude partija, samo mi ne! 1 time je naš položaj i negativno određen. Moralni ie imperativ, da sarađujemo

Židovsko pitanje kao kulturno pitanje.

„Židovsko pitanje kao kulturno pitan je“ rješava g. Božo L o v r i ć u jednome stupcu i nekoliko redaka „Savremenika“ (broj 4. godišta 1920.) Čitaoci neka tu „studiju" što li ima da bude ? pročitaju ondje. Ovdje ćemo iznijeti u glavnome njezinu ssdržinu. Duševni pregaoci teže od reda svi, da se oslobode grada i vrate na selo. Ostali se ljudi gone, uništavaju jedan drugoga, žure se, da prevare brata, a za zlatniš upropaščuju i rođenog oca. Glavno im je posao, a ne mare, da li su time upropastili pojedinca, zemlju, narod, državu. Nečudoredni su, jer zaziru od rada i jer izgubiše doticaj s hraniteljicom zemljom. „Žiđi su im, i u tome, (u čemu još?) vrhovni učitelji. Nismo proti Židima kao narodu : mi pobijamo jedino njihov nazor na svijet.. • Za njih je zemlji riječ bez značenja... Bez korijena su i s toga bez domovine . .. Došljaci su, koji misle samo na svoju korist. Kupuju ne samo stvari već i ljude. Trguju s mislima i s mozgćvima i kupuju čak i pjesničko nadahnuće i izrabljuju ga u svoje svrhe. Željni su naobrazbe, ne iz Čisto

idealnih razloga već iz proračunanosti, da s pomoću kulture dostignu svoju svrhu. U tom pogledu ništa im nije sveto. Ruke koje nisu kosile, koje nisu proizvodile: ne blagosiljaju već proklinju. Bez posla nema hljeba, a bez hljeba nema ni vjere u Boga Žele Ii se preporoditi, treba da se povrate k proizvodnom radu i zemlji. S tim povratkom riješit će se i jedno veliko svjetsko pitanje. S tim povratkom nestat će i materijalizam. „Najljepši je dokaz, da su istinite ove moje riječi: Židovska umjetnost. Većina glumaca i pjevača potieču iz židovskih obitelji. To im je najkraća cesta, da se obogate. Od istog je porijekla i većina novinara. Svi najveći njemački listovi u njihovim su rukama. Obogatiti se i s pomoću novaca kupiti savjest i najsavjesnijih ljudi (!), to im je konačna svrha. Šire i kulturu, ai ti je kultura polovična i kozmopolitska i to u najgorem značenju te riječi ... tu progovaraju i interesi, katkada i idealno obojadisani, ali uvijek trgovački interesi. 1 čitava njemačka kazališna režija u židovskim je rukama. Max Reinhardt . , . „Za dokaz, da je naša tvrdnja istinita, spomenut ćemo . . . Gustava Mahlera ...

ntjidealniji tip modernog Žida .... unio novi duh . . . neum*rni radnik, da zadovolji umjetničke svoje želje, nije štedio ni zdravlja ... Ali... or više računa, nego li stvara . . . Skoro sve njegove radnje plodovi su mozga .... nedostaje mu doticaj s hraniteljicom zemljom . . . Smetana je, što i češka zemlja i zato je velik". Tako. Sad je front zatvoren od lijevoga krila: „Narodne politike" i „Hrvatske obrane'* do desnoga krila: „Savremenika". U stvari isti inzulti, koji tek jednom proističu iz konfesijske, drugi put iz rasne prepotencije. Jedni crpu iz „ideologije" hriščansko-socijalnoga „Reichsposta", drugi iz pragermanskog „Houstona Stewarta Chamberlaina. Pored svih „dokaza" gosp. Lovriča i baš usljed takovih „dokaza", koji su suviše infantilni, a da bi dostajali srcu i najokorelijeg antisemiste, jasno izbija mržnja, koja nije umjela nači ni otmenu „intelektualnu" formu. Prije kojih deset godina ekscerpirao je g. Stjepan Radić u „Kolu" Maticu Hrvatske kud i kamo spretnije Chamberlaina. Židovi su vrhovni učitelji ostalih ljudi u zaziranju od rada, u međusobnome uništavanju, u varanju brata i upropašćivanju

STRANA 2.

>*I»OTc CHAJEEDIi

BROJ 4. i 5.