Židov
njega nema nikakva razumijevanja za sve kulturne vrednote, što ih je židovski narod stvorio tečajem tisućgedišta. On se smatra otrgnutim, iskorijenjenim iz tla svoje prošlosti. Njegov je j eglecl umoran i mutan, on no vidi u žido*'itvu ništa jednostavno, jasne i samo s-boir. razumljivo. Slomio je stare oblike, šte su krili istinski židovski duh, jer ga sj doimahu kao nešto tudje, jer mu se pričinjahu neznatnim, besmislenim, za stafjelim običajima. Moderni Židov bje ži ckl zbiljskoga života, koji se svakom dingom kulturnom narodu jasno uku zuje u svoj realnosti. Djetinjom pla hošću zazire od svake dosljedne 'Pglke Instinktivno osjeća svoju slabost i ne moć, protuslovlje i 7. med ju proš! >sti i sadašnjosti, poreku medju naukom i ži votom. Umjesto razbijenih forma vtvara taj moderni Židov u svojoj tvf.pomočnosti reforme, što su na rugl > sva koj tradiciji. Moderni je Židov ne po znavajući židovskoga duha uništio ob like, stare židovske običaje. Pitamo: a kuda djedoste duh? Židovski oblici, običaji, kako smo ih od vijekova ovamo poprimili cd svo jih otaca, kriju u sebi najdragocjenije blago starožidovskoga života. Pretga lutski je Židov nekoć usko srasao s prirodom na svetoj domaćoj grudi. Ta biblija je vjerno zrcalo žive prirode, poput nje jednostavna i neposredna. Odavna se upozoravalo na to, da prirodno i jes ništvo biblije nema ništa zajedničko sa sentimentalnim shvaćanjem starih dav no nestalih kulturnih naroda. Biblijsko prirodno pjesništvo slika prirodu kao živi izražaj duševne moći, koja uprav lja ćutilnim svijetom. S tim su shvaćanjem prirode kao žive svjedokinjo vječno djelotvornoga duha starožilovaki običaji u uskom, harmonijskom skladu. Židovski je život naših otaca bio nekoć tijesno srašten sa živom prirodom. Ži-
dovski život naših predja ne bijaše u protuslovlju s biblijom. Kad je rimska premoć stalno naseljeni, s prirodom us ko srasli narod natjerala u beskućui galut, stao se on pomalo tudjiti od priro de. A sad se trebalo čuvati nesmijene sudbine, da ga ne proždre. Pravom j j hraniteljicom odasvud tlačenog i progonjenog naroda u tim časovima bua sa mo i jedino biblija. Cesto neshvaćeni r. Johanan ben Zakaj, koji je p red vi djao tudjenje svoga naroda od žive pri rode, nastojao je da mu osigura dušev no tlo. »Ten Ii Javne vahahamejha podaj mi Jabne i njene učenjaka 1* bi jaše posljednja njegova molba Titu. A gordi je dušmanin židovstva udovoljio toj želji držeći je neznatnom. Jeruzalim pade, no Rim je bio svladan duhom, ko ji se gajio i razvijao u Jabne-u. Mate realistički Rimljanin nije znao, lako to ni moderni Židov ne zna, da se tek oblici dadu uništiti, ali ne duh. što u njima djeluje. Duh nije podvrgnut vječnoj zemaljskoj mijeni, jer on se ne upire o oblike, već oblici o njega. Ža losne prilike beskrajno dugoga ga luta utisnuše drugi žig oblicima, kojih je is konsko značenje bilo poznato našim predjima. Teški pritisak mračnoga sred njeg vijeka, što no su ga jedino osvjet ljavali praskavi plamenovi lomača, ni je dopuštao, da se znamenite istorijske činjenice ukazu u pravom svijetla. Tako su se toliki znatni historijski doga djaji iz života židovskoga naroda obilazili, zastirali, kako bi izmakli progonu budne cenzure. Bespravni, svačijoj samovolji izvrgnuti Židov morao je da tolikim židovskim običajima pripiše drugo znamenovanje. Stoga je i pravo, iskonsko značenje »Lagbaomer-ac za dobilo drugi oblik. Nitko više danas n* zna, što znači taj mali blagdan, taj 3°.. dan u sefiri, koji pada na 18, Ijar, Učitelji doduše pričaju djeci, da su toga
dana prestali umirati učenici r. Akibe. no nitko više ne zna, kakovo je to bilo umiranje. A »Lag-baomer« nije ništa drugo, već spomen-dan na židovskoga junaka Šimona bar Kohbu, koji 3i za svoj narod borio i za nj umro. U sredjnem vijeku, kad se nije smjela ob državati nikakva svečanost u spomen koje pobune protiv Rima, pretvoriše ime ŠimonbarKohbauŠimon barJohaj. A otada se govorilo, da se >Lag baomer* slavi kao obljetnica smeti ovoga potonjega, tobožnjega osriva ča kabale i tobožnjega pisca »Žohara.. Svaki poljski i ruski Židov, koji je u mladosti polazio »heder«, može da se radosno sjeća svetkovine, što ju je na »Lag baomer« slavio sa svojim drugovima. Simbol toga dana bijaše »Faaliin-Bojgen« (strijela i luk), čime se svaki djak oboružao. Pod vedrim ne bom igrahu se djaci vojnika te zamet nuše pravi pravcati rat u miru. Taj je običaj igranja vojnika na Lag baoma. rudimenat starožidovske narodne i ju načke povijesti. Taj običaj podsjeća židovsku omladinu, da bude poput učeni ka Akibinih, koji su se borili i poginuli za čast i slobodu svoga naroda i domovine. Lag baomer zove se danas »svetkovinom učenika«, no neka se učenicima priča, da su im predji bili junaci, neka im se kaže, da su oni potomci tih junaka. Djeca, koja danas u zahvalnosti prisluškuju, dorast će pod vodstvom čest' tog i iskrenog židovskog uzgoja do svijesnih muževa, u harmonijskom sklada sa samima sobom i svojom okolinom. Staro židovstvo, koje se vazda pomladjuje, značit će za njih ono, što zovu naukom i životom.
Dr.
M. Margel.
Hajim Blocha: "Die Gemeinde der Chassidim"
Prikazuje Dr. H. E. Kaufmann, Virovitica U znanstvenome djelu o hasidizmu nijesmo mislili susretati površno doticanje kabalističke nauke Lurjine, nego bi za osobitu ocjenu markantne ličnosti osnivaoca hasidizma bilo potrebno, da se u zasebnom poglavlju, koju bi otprilike imalo napis „Lurja i Bešt* prikažu načelne opreke u mišljenju ovih dvaju muževa pri čemu bi valjalo naročito istaći ono zajedničko, u čemu se djelomično saglašavaju po svojim naziranjima na svijet. Ako autor citira lijepo hasidičku zasadu „sav svijet je jedna misao božja, a ta misao postade činom", on bi trebao da uputi na novo platonsku nauku o Logosu i na evanđelje Ivanovo I 1. sa opaskom, da ondje ta nauka nije drugo, no čista metafizička formula, dok hasidizam po ovoj zastdi dolazi do etskoga zaključka: „toga radi mora čovjek prije svega da dade posvetu misli". Autor prekorava doduše mračne strane hasidizma, aii prikazujući njegovu nauku, on ne postupa kritički-analitički. Koliko smo mu zahvalni, da nam daje prijrgled o tečaju misli hasidizma i da u gdječemu po gdjekoju ideju hasidizma rianovo osvjetljuje, ipak njegovo djelo čini dojam kao da je samo zato napisano, da predoči hasidističku dej nu sadržinu kao nepogrešivu područje
u misaonome svijetu židovskog naroda. U stu pogriješku zapada S. A. Horodezky, koji nekritično kuje u zvijezde hasidizam protiv talmudista. Meni je pravac Balšema simpatičniji no Gaona od Vilne, koji ma da je bio rijedak taienat u svome načinu, nije za židovski narod mnogo stvorio. Ali pored svega toga neda se opravdati, da se rabi Israela Baalšema prikazuje obasjanog suncem genija, dck se Oaona od Vilne prekorava sa tvrda srca i sličnih vlastitosti. I ako nećemo da budemo apologeti hasidizma, valja nam ipak na osnovu prikazivanja njegova sadržaja po Hajimu Blochu priznati, da do nas od njegove nauke sjajno svjetlo dopire. I nikako ne možemo da shvatimo kako židovski historičar Braun, koji u svojoj „Oeschichte der Juden fiir Schule und Haus“ nepovoljno sudi o Cadiku Baalšemu, napada kašnje učitelje i zastupnike hasidizma, te o njima kaže nečuveni položaj, koji su mu (Baalšemu) dali isprazni sljedbenici, umjeli su njegovi zatucani učenici i nasljednici učvrstiti i iskoristiti za svoju ličnu korist. Kad je Braun napisao te riječi, bilo je već vedrih, jasnih i objektivnih djela o nam hasijdizma i njegovih zastupnika i učielja. Kao istoričar trebao je da bude bolje orijentiran o toj duševnoj struji u istočnome židovstvu, pa bi došao do spoznaje, da nasljednici rabi Israela Baalšema nisu bili izrabljivaoci, nego
muževni zanešeni svetim idealima, koji su tisuće židovskih srdaca učinili sretnima, tisuće židovskih duša blaženima svojim načinom naučanja, predavanja i propovje danja. Hajina Blocha „Die Gemeinde der Chassidim" daje nam izvorna legenda haslda u prilično velikome izboru u njemačkom prijevodu bolje reći u slobodnoj njemačkoj obradbi 1 to hronološki. To uvećava vrijednost njegove knjige, jer time dolazimo u priliku, da zagledamo u duh i u dušu i nastroj svakoga cadika. Kod transkripcije evrejskih izraza u običajnu latinicu autor je veoma nedosljedan. Tako jedamput piše mitnaget (protivnik) drugi put misnaget, onda opet hispaštus, što svakako nije ispravno. Sephirot identifikuje sa sferama, što je već oboreno stajalište (Lazar Oolđschmiđt, Das Buch der Schopfung, 1894. str. 15, Kaufmann, Filosophisches in der Kabbala 1901). Pojam cadika nije iscrpivo obrađen. Upozoravamo u tome pogledu na izvrsnu raspravu ~L’ Mehut chahasidut" od Mordehaja ben Jeheskela u Hašiloahu, svezak XVII. 1907. str. 219. —231, i svezak XX. 1909. str. 38.-46. i 160.—171. Ko hoće da se tačno uputi u hasidizam, njegov postanak, njegovu nauku i njegovo poslanje, neka sebi nabavi tu knjigu vrijednu, da se čita, pa će duševno i židovski uživati.
2
»Ž IDO V« (HAJHUDI)
BROJ 16.
2jlni! Danile za Handii Zidsiski feod!