Židov

ŽIDOV

fifASILO ZA PITANJA ŽIDOVSTVA

Minjanim

Na čemu je dosele zapinjao rad, ponajpače posao oko sabiranja sredstava, u mjesnim organizacijama? Na tome, što u pojedinim mjestima imademo veoma malen broj sumišljenika. koji se posveliše tome radu. Itnade mjesta, gdje je tek jedan voljan, da se podvrgne toj dužnosti. Pa čak i u velikim mjestima poput Zagreba, Sarajeva, Osijeka i Beograda nema ni deset ljudi, koji bi vodili brigu o tome, da njihova mjesta namaknu za našu stvar i za naše cijonističke institucije one svote, što su potrebne. Taj maleni broj sabiratelja nije već fizički u stanju i pored dobre volje da taj posao valjano obavi. Većinom su to ljudi zabavljeni dosta u svojim zvanjima. Pored toga to su redovito upravo oni naši Židovi, koji se staraju a dok nema drugih, koji bi to činili, i moraju starati oko svih židovskih stvari u tome mjestu. Ti ljudi pripadaju svim odborima, pa ako svagdje i za svaku stvar samo malo porade, već su preopterećeni. U pravilu oni u istinu ne mogu ni za koju stvar da rade onako, kako bi trebalo i kako bi sami htjeli. Oni se ruže na svoje sugradjane, na njihovo neshvaćanje i na njihovu indolenciju, a mi i sve institucije tužimo se na površnost i nedostatnost požrtvovnosti u tih povjerenika. Valjalo nam je davno spoznati i priznati, da ovako ne ide. Treba uvesti sistem u svaki naš rad, a u prvome redu u sabirni rad, koji se dade lakše i brže sistemizirati, nego, ma koje drugo naše nastojanje. I ne gledajući na mnogobrojne židovske i cijonstičke potrebe lokalne naravi, imade tu akcija općecijonističkih opće židovskih za svjetsku i zemaljsku cijonističku organizaciju, za židovski narodni fond za Keren Hajesod, da drugo i ne spomenemo koje se perijodički povraćaju tako, te kroz cijelu godinu, svaki tjedan (rek bi svaki dan) imade posla. Svaka takova akcija hoće ii da uspije trebala bi da dosegne svakoga Židova. Ne može jedan čovjek ili nekolicina njih. da sav taj posao obave, da ga svrše na vrijeme i dobro. Ne mogu nekolicina po nekoliko puta na godinu doći do svakoga Židova. Ona nekolicina sabiratelja vrti se uvijek u istom krugu ljudi, koji treba čak da nadoknade ispad prinosa od onih, do kojih se ne dolazi. Tako su prinosi nejednako podijeljeni: jedni daju često i mnogo, drugi daju rijetko i malo, treći ne daju ništa. S vremenom to dosadi i sabiratetjima i pri nosačima. Prvi opažan jalovost rada, druži to osjećaju teretom. Rad zapinje, dok Posvema ne prestane. Onda nam ne ko-

riste više nikakovi apeli. Pojedinci vam znadu vrlo dobro, što im je dužnost. Nu umorni su, iscrpljeni i ne odazivlju se. A centrala piše i moli i zakljinje i opominje, troši svoje energije i novac, da zove one, koji više ne čuju i ne reagiraju. Prvi je zahtjev: podioba rada! Ne može u jednom mjestu jedan čovjek da bude sve i da radi sve. Za svaku stvar, za svaku potrebu treba naći naročitoga staratelja, onoga, koji će u prvome redu i prije svih drugih biti lično odgovoran upravo za taj posao. Treba tačno znati, što je čiji posao,, što je čija zadaća. U svakome mjestu treba da je jedan kolegij odbor mjesne organizacije —, koji se zajednički brine oko svih poslova. Nu svaki pojedini član kolegija neka ima svoju specijalnu prvenstvenu zadaću, koju treba da svrši pravilno i na vrijeme, bez odlaganja, bez ma kakovih izgovora i bez obzira na bilo šta. Ne smije biti, da se jedan oslanja na drugoga, da će ovo ili ono učiniti. Tako se ništa ne obavi. Nego treba da se znade, što je čiji posao, a i on to treba da znade. Ovu podiobu rada mora svaki odbor izmedju sebe sam da provede. Pročelnik odbora imade najviše da pazi, i nastoji, da se za svaku stvar nadje najbolji čovjek. Lični interesi ne smiju ovdje nikako da odlučuju, treba imati pred oči' ma isključivo interes stvari. Dosele je svagdje sav posao ležao najvećim dijelom na pročelniku mjesne organizacije. Bio bi postigao mnogo više, da je lično makar i nešto manje radio, nu da se pobrinuo, da nadje dovoljno i valjanih ljudi za svaku zadaću. Ne hasni tu izgovor, da nema spremnih suradnika. U svakom mjestu ima ljudi, koji bi bilo voljni suradjivati. LI koga je volja, bit će i sposobnost. Treba naći voljne suradnike pa ih odgojiti, da budu i spremni i sposobni. Bit će možda teško sastaviti u pojedinim mjestima radne odbore od samih muškaraca prokušanih u praktičnome životu. Nu to ne čini ništa. Svagdje imade velik broj žena, djevojaka i omladinaca, zagrijanih za našu stvar, upućenih u nju i voljnih, da rade za nju. To je jedna cijela vojska, što je dosele stajala u rezervi' Treba je postaviti u prvi red fronte. Vrijeme je. da se te dragocijene sile privuku i iskoriste za našu stvar. Zahtjev za podiobom rada dovodi nas do drugoga zahtjeva: proširiti krug suradnika i sabiratelja toliko, da ćemo u svakom slučaju potrebe moći doći do svakoga Židova. Ne smije se prepustiti slučaju, do koga će se u stanovitoj zgodi doći. Kako treba tačno znati, što je

čija zadaća, jednako treba tačno znati, tko će koga voditi na brizi, da ga pritegne na saradnju ili barem na davanje doprinosa. A jer imade sabiranja za više svrha, i jer sabirni rad nikada ne može da prestane, jer slijedi jedno sabiranje za drugim, zato u to sabiranje treba uvesti sistem. Prije svega treba nastojati, da se svaka akcija provodi u najzgodnije vrijeme, najzgodnije ponajpače u vidu lokalnih obzira. Treba izbjeći, da se poviše akcija poduzimjle u isto vrijeme, jer to slabi svaku od tih akcija. Nego treba gledati. da u jedno vrijeme teče samo jedna akcija, a da izmedju dviju akcija bude stanovita pauza. Onda treba paziti i na to, da se pojedincu pristupa u vrijeme i na mjestu, kada je njemu najzgodnije. Mnogi je odbio svoj doprinos, jer se na to nije pazilo, a bio bi možda dao rado i lijepo, da mu se pristupilo u zgodniji čas. Sve to nas upućuje na potrebu, da se sabirni rad u svakome mjestu unaprijed na godinu dana kalendarski razdijeli, da se za svaku akciju odredi unaprijed stanovito ni prekratko. ni predugo vrijeme i da se svaka akcija provede tačno prema programu, da se započne i svrši na vrijeme. Za takav rad treba velik broj saradnika i sabiratelja. Taj se rad dade najbolje provesti u sistemu m i n j a n i m a. Prije svega treba da svaka mjesna organizacija imade popis svih Židova - svoga mjesta. Svaki Židov neka se vodi u očevidnosti kod mjesne organizacije. Svaki Židov dobiva kod mjesne organizacije svoj folijo ili list, osobnik, kartu, gdje su zabilježeni oni podaci , koji su od važnosti za prosudjivatnje njegovih židovskih i cijonističkih interesa i funkcija. U osobnik se unašaju i svi doprinosi svakog pojedinca. Ta očevidnost daje mogućnost, da se nikoga ne ispusti, ne preskoči i ne zaboravi, a da se i naknadno može ustanoviti ; kako se tko odazivIje i zašto se eventualno ne odazivlje onako, kako bi bilo poželjno. To daje poticaja, da se metodi sabiranja udese prema individualnim prlikama svakog pojedinog prinosnika. Da se uzmogne pristupiti svakome pojedincu, treba te pojedince grupirati. Ta se grupacija može činiti po teritorijskim obzirima (ulicama, kvartovima), a može se činiti i po drugim obzirima (zvanjima, društvima itd.): Glavno je, da se sve Židove jednoga mejsta svrsta u grupe od po deset ljudi. To je minjan. (On ne mora brojati tačno deset ljudi. Prema potrebi i lokalnim prilikama, može jedan minjan imati i 12. 15, 20 Na čelu svakog minjana stoji jedan čovjek, koji se brine, da se svaki član minjana

GOD. VI.

«>RAVA I UREDNIŠTVO? ZAGREB, ILICA BROJ 31 111. KAT. RUKOPISI SE NE VRAĆAJU.

Pcfitarioa plaćen « KotevM.

ZAGREB, 16 februara 1922. 18. ievata 5082.

PRETPLATA : GODIŠNJE K 120, POLUGOD. K 60. CETVRTGOD. K 30. POJEDINI BROJ K 4.- IZLAZI SVAKOG PETKA.

BROJ 9.