Židov

narodnosti, glede naročite naredbe, da se Židovima olakša stidanje palestinske narodnosti, radi triju službenih jezika, o ekonomskoj jednakopravnosti itd. isto su tako jasno stavljena. Ako se tako do kraja pregleda listina, dobijemo dojam, da imademo pred spi/ bom osebujni dokumenat sasvim novoga tipa, praktični dokumenat, koji nam daje troje; prvo uvjerenje, da se Savez Naroda ne drži prema osnutku židovske narodne domaje kao k »istorijskom priznanju«, već kao k nekom faktumu, koji se privadja svom ozbiljnošću ostvarenju, to odgovara i njegovoj zadaći i odgovornosti kao najvišoj instanciji. Drugo garanciju, da će sama mandatarna vlast, koja ima da odgovara svake godine na sva pitanja, iskoristiti sve mogućnosti, da može dati doličan odgovor. Treće ojačano povjerenje u našim vlastitim redovima , najbolji je odgovor na naš skepticizam i indirektni poziv, da mi, Jewish Agency, židovski narod, namaknemo sredstva i stvorimo mogućnosti za to, da Engleska uzmogne dati dotičan odgovor. Taj realni dokumenat traži ne samo od Engleske, već u još većoj mjeri od nas samih realan odgovor.

ne zakupnike i tako je ova kvuca dobila fluidu u nasljedni zakup. Morala bi da se napiše velika rasprava, kad bi se htjelo jednom neradniku učiniti shvatljivim preokret u životu radnika, koji je konačno od nadničara postao »zakupnikom«. Isto takav preokret bio je ali j za kolonizacijom rad Keren Kajemeta, kad je konačno mogao da poprimi namjenjenu mu ulogu u obnovom radu Erec Israela, kad nije više morao da bude »poduzetnik«, »kolonizator«, koji naplaćuje radnike, već gospodarom židovske zemlje, koju daje radnicima, naseljenicima u zakup. No u zadnje vrijeme nažalost nije bilo tako. Zemljišta nijesu bila podesna za naseIjivanje, trebala su prije biti ameliorirana, kako bi valjani seljaci bez prevelikog rizika mogli da se na njima stalno nasele. Ovu amelioraciju proveli su židovski radnici. Prije rata i za vrijeme rata nije bilo dovoljno valjanih poljodjelaca, da omoguće ono, što Keren Kajemet sada čini gotovo redovito; da radnicima koji ameliorišu zemljište stavlja u izgled, da će na istom zemljištu iza dovršene amelioacije biti naseljeni kao zakupnici. Prije postao je radnik radnik: Narodni Eond plaćao mu je za njegov rad u akordu ili u dnevnicama (hebrejski koplanut); poje-

dini radnik je dolazio i odlazio, članovi kvuce neprekidno su se izmjenjivali, o kakovom srdačnijem radničkom odnosu k oslalim članovima nije bilo govora. Radnik je znao, da će sutra ili prekosutra morati da opet nastavi svoj put i tako je izgubio ljubav k radu. I radnici postali su umorni i tvrdi. ♦ Ove je godine prvi put, što Narodni Fond übire zakupninu. 2% procjembene vrijednosti zemljišta plaćaju poljodjelski naseljenici u ime nasljednog zakupa. Plaća židovski narod židovskom narodu. * Hulda leži u Nahal Soreku, uz željezničku prugu Jafa-Jeruzalim i automobilsku cestu. Pust je to kraj; još samo dva naselka su u blizini Kfar Urije i Arluf. Inače sama arapska sela na kamenim brežuljcima. Prastare priče predu se oko svake klisure, oko svakog dola. Ova dolina je domovina Simsonova. Ovdje je potukao Filistejce magarečjom čeljusti, tu je razderao šakama lava. Gonio je lisice s gorućim repovima u polja neprijateljskih susjeda. Prastare priče o žilavim borbama, o divljem upornom ratu slaboga židovskoga naroda za svetu grudu ovdje oživljavaju, kad

večer puna sanja potiskuje jasni dan, lete večerne sjene silnom brzinom nad hridinama judejskog gorja kao narodi iz triju dijela svijeta, koji su htjeli da ovdje vladaju, te su protjerani sa zemljišta. Sad 3 tisuću godina *nakon sudije Simsona, naselit će se opet njegovi unuci na njegovoj rodjenoj grudi. Grčevito se hvataju obronaka Judeje, s motikama i lopatama, drljačom i plugom, rukama i zubima. Opet započinje žilavo, polagano napredovanje židovskog naroda u fiiistejsku zemlju. Nastaje jedna naseobina za drugom. Nestaje sjena brijegova. Mjesečev sjaj čistim svojim svijetlom obasipava Judeju. ♦ Na konju leti bijelom kutijom oko glave, pušku pričvršćenu na sedlu, pištolj u pojasu jahač oko granica Hulde. Približava se nama; mlad čovjek iz Rumunjske, koji ovu nedjelju vrši službu šomera. 1 Hulda mora poput drugih naseobina da ima svoje stražare, jer noću dolaze susjedi da kradu. Ako ne nadju ništa drugo, tad kradu mlado eukaliptusovo drveće, koje je sadjeno na granici. Danju i noću straže šomrim i čuvaju židovsko zemljište u dolini Soreka, domovini Simsona. Dubnov za židovsku slogu

U jednome pismu, što ga je upravio židovski ruski historičar S. D u b n o v jednome prijatelju u Parizu, bavi se i pitanjem života Židova u diasporu. Dopuštenjem pisca i adresata objelodanjuje »Tribune Juive« ovaj dio pisma, iz kojega vadimo ova mjesta: » . . . Prema svemu tome smo mi obojica, dragi prijatelju, emigranti. Mi smo doduše i gradjani univerzalne diaspore, članovi historijske internacijonale, koja je stvorena u doba Aleksandra Macedonskog, a ipak osjećamo grozno bol nad razorenim gnjezdom. Nemam više niti onu vjeru, koja Vas uzdržaje: vjeru na preporod novoga židovskoga centra u Rusiji. Poljska i male pogranične države, koje su izmedju sebe i boljševičke Rusije podigli sanitetski kordon, spasile su polovicu prijašnjeg rusko-židovskog središta, i ako (izuzetak čini možda Litavska) na-

stoje, da pored svih ustava i internacionalnih obaveza, uzdrže carističke prilike. Trebalo bi duge borbe, da bi se već priznata gradjanska i narodna prava pretvorila u djelo. Ovakova borba traži elemenat života, pokret, koji bi prije ili kasnije mogao da postigne uspjeh. Naprotiv je onaj drugi, mnogo neznatniji dio našeg središta, koji je ostao u Rusiji, prepušten fizičkoj i duševnoj smrti. Boljševizam usmrtio je fizički i moralno Rusiju, a požari zadnjih godina pretvorili su u pepeo dušu ruskog židovstva. Sumnjam na brzu regcneraciju Rusije, i nakon pada boljševizma, a još manje držim vjerojatnim uspostavu znatnijega židovskoga središta bilo u krvlju natopljenoj Ukrajini ili u ekonomsko upropašćenoj Bijeloj Rusiji ili čak kod nesretnih ljudoždera istočne Rusije i nakon što bi se ovi krajevi ponovno priveli općoj civilizaciji. Svaki narod može da živi na tlu, koje je natopljeno njegovom vlastitom krvi, ali nikada pokraj übojica. To nas uči naša povijest u Ukrajini u dugoj periodi (mislite samo na strašne godine 1648. —1658. Tada nije 50 godina bilo u Ukrajini Židova). Za dupi niz god. imamo da računamo s dva faktora: s trajnom emigracijom iz Rusije, ostala ona boljševička ili doživjela ona restauraciju, i s intenzivnom borbom za naša autonomna središta u Poljskoj, u primitivnoj i šovinističkoj Letskoj i u političko još nezreloj Litavskoj. Drugo je pitanje, kako da se vodi ta borba, kako treba da organizujemo naš život u ovoj »izapotopnoj« diaspori. Život će nam sam nametnuti novih partijskih kombinacija i forma organizacija. Princip koalicije homogenih partija, koji je u ovim vremenima krize prihvaćen u mnogim zemljama, morat ćemo i mi prihvatiti. Kao konzekvencu općeg svjetskog prevrata dobiti smo dva uporišta, u neku ruku dva ehartera; priznavanje naše autonomije u diaspori i naše pravo na narodnu domaju u Palestini. Da postignemo provedenje ovih ehartera, morat ćemo se još boriti protiv vanjskog svijeta, ali žalosne borbe izmedju cijonista i autonomista moraju sad jednom da prestanu, jer oba ova pokreta sad gdje im se cilj realizuje, sebi više ne konkuriraju, već jedan drugoga nadopunjuje. Cijonizam će unutar uskih grani-

ca sad priznaloga engleskog mandata nad Palestinom donijeti djelomično riješenje židovskoga problema, tako kao sto su to sebi mnogi od nas od vajkada zamišljali. Ugovorom u Versaillesa legalizirana autonomija je nova forma emancipacije, u kojoj je narodni elemenat nerazdruživ od gradjanskoga elementa. Ova će dva načela, prosto su jednom priznata, zadržati svoja mjesta i nijedan od ova dva načela ne smije na putu k realizaciji htjeti da sam monopoliše riješenje židovskoga problema. U istinu rade u potpunom sporazumu na obim poljima cijoniste i narodni demokrate. Obe ove partije čine politički centar izmedju ortoksa s desna i pristaša klasne borbe na krajnjoj ljevici. Da se ojača narodni centar, neophodno je nuždan sporazum i priprava terena za stalnu koaliciju. U ovom času ukazuje se potreba za taj sporazum naročito u Poljskoj, u predvečerju izbora za Sejm. Preporučio sam prešnost ovakovog sporazuma i u Rigi i u Kovnu. Čekam do jeseni, kad će sazrijeti usjevi i dokrajčiti se moje putovanje. Iza toga razviti ću opširnije u novinstvu moje misli. . . . Govoriti u ovom času o židovskoj kulturi u Rusiji značilo bi polirati sliku jedne ruševine, opisati junačka djela divljaka, koji poništuju posljednje ostatke civilizacije. Priznajem otvoreno, da se moje misli odvraćaju instinktivno od ove Sodome«. Dubnov na koncu najavljuje, da će u naredno vrijeme, kad će biti uredjen u Berlinu, napisati u »Tribune tuive« članak o zlu udesu židovskog univerziteta u Petrogradu ili o borbi »za pravo emigracije«, o borbi, u kojoj je morao učestvovati u sovjetskoj Rusiji.

Keren Haiesod O EKONOMSKIM MOGUĆNOSTIMA PALE STINE.

Poznati holandejski veleindustrijalac S. van den Bergh, koji je nedavno posjetio Palestinu, a zatim postao članom kuratorija Keren Hajesoda, izjavio je dopisniku J. P. C. o svojim dojmovima i o ekonomskim mogućnostima u Palestini. Uvodno razložio je van den Bergh svoj lični odnošaj prema židovstvu, te je medju ostalim rekao ovo;

3

»ŽIDOV«

STRANA 3.