Židov

dljiva kroz čitavu historiju, kroz koju je inkarniran genije starog tog naroda. Ta bi tvrdnja bila smiona, u najboljem slučaju šovenska, kad je ne bi fakti potvrdjivali, koje ću ovde da navedem. Što je genijalnost? Najveći jevrejski antisemita početkom ovoga stoleća odgovara na to, zaista genijalnom intuicijom, u smislu, da je genijalnost konzekvenca najveće potencije volje. Naravno, u toj je rešidbi »najveća potencija* funkcija k genijalnosti, dok je »konzekvenca« samo njena varijabla. Tako i u odnosu izmedju onih, koji polaze u zemlju, da je grade i same zemlje, funkcija je, o kojoj ovisi genijalnost zemlja, a historija i ljudi su joj varijable. Dotle dok postoji na našem globu parče zemlje, što se zove Palestina, dotle će da lebdi genije nad sad manje sad više senovitim konturama jevrejskoga naroda. Pa bila ta Palestina osmanlijska ili engleska, bilo da je u njoj masa, što predstavlja većinu pučanstva arapska, kanaanska ili kineska, Palestina kao simbol moguća je samo uz predodžbu jevrejskoga naroda. Nije, prema tome, genijalnost u onima, koji podjoše u zemlju, da je izgrade, već je genijalnost jevrejskoga naroda ukorenjena u palestinskom tlu, iz kojeg večTo niču večite stvaralačke sile za one ispaštenike, koji ispaštajući grade, a u kojih ime, Jevreji diaspore toliko vole da se hvališu. kao delom svojih reči. Najveća potencija volje za Jevreje jest stoga palestinska zemlja. Da se nju osvoji za narod, odnosno, da se čovek potpunoma preda utecaju njenom u tom leži veličina historijskog kontinuiteta jevrejskog naroda i njegovih sadanjih nastojanja unatoč profanosti, kojom je protkana njegova mizerija diaspore. Iz toga sledi potpuna negacija galute. Jer kao faktor Jevrejstva u ovde iznešenom smislu, kao čimbenik njegove genijalnosti, galuta zaista ne postoji. Ona je

oduvek igra slučaja i faktora, koji su upravljani van granica Jevrejstva. Diaspora nije organski vezana o veličinu jevrejskog naroda, ako se ta veličina posmatra sa stanovišta historijskog kontinuiteta naroda. Historijski kontinuitet nije ništa drugo, nego svesnost, da prošlost i sadašnjost sačinjavaju jedno nerazdelivo organsko jedinstvo. Sama činjenica, da galuta postoji, nije dokaz njene organske vezanosti s narodnim telom. Da, španska epoha, odeski, varšavski krug su fakta u književnosti; isto tako emancipacija, a donekle i samouprava i razmerno blagostanje španskih, poljskih i mađarskih Jevreja, ali sve samo dotle, dok je ' »milostiva« volja njihove okoline, da tome bude tako. A onda dolazi uništenje, propast. Stoga diaspora nije odredjeni fakat Jevrejstva, ona je samo njegov rezervoar. (Martin Buber, prigodom ujedinjenja Hapoel Hacaira i Ceire Cijona, Prag 1921.). Mladom jevrejskom radniku Palestine preostaje u biti samo jedno: njegova zemlja. Jevreje prognanstva smatra on za braću, koja treba da ga shvate u njegovim nastojanjima, da ga ne ostave osamljenog u njegovoj nadčovječnoj borbi za osvojenje zemlje. Da ga potpomažu sretstvima materijalnim tamo, gde bi inače njegova snaga zatajila. Da mu time, što će ih osećati budne; za svojim radom, pruže moralni potporanj u borbi za konačnu odluku. A ipak znači ta borba mir, pa zvučilo to i neverovatno! Mir, kojemu se vraća današnji jevreji. ■ } . ski čovetk, isprebijan i neprestanim vrenjem nemirnih gatutških živaca. Povratak širokoj liniji života. Tamo, u zemlji biblijske klasike znači ona borba razonodjenje, koja bi u diaspori vredila kao samohrana. Tamo se pojmovr mira i borbe mere skroz drugim, širim merilima, nego u prognanstvu. Izričaj moderne duše jest u diaspori ekspre-

sionistički, kubističkf, futuristički ili koji drugi. U Palestini se vraća klasici. Neaklasicizam. Pod utecajem velebne jednostavnosti palestinske prirode mogao je da se raširi taj duh neoklasike, kojem je njegov apostol A. I). Oordon u toliko mahova dao izražaja. Unija judejskih golih hridi, što stršei u ažurno južnjačko nebo obasjano žarkim suncem, žute i gole peščare, što su se protegle bez kraja i konca, a onda opet takova, večernja hemisfera, koju još čovek sa severa nije ugledao sav taj novi svet delovao je preporadjajući na čoveka novajliju. Sve to novo morao je jevrejski čovek da prepozna kao vlastitu svojinu, što više, morao je ovu prirodu da osvoji za sebe. Kojedi razlike spram' prijašnjih kramarskih zadataka čoveka cfiaspore! A borba, koja je postala neminovna za osvojenje te prirode, nije bila uzaludna. Prosta jednostavnost, nehinjena, a zbog toga i odlična, zamenila je dukobu komplikovanost mozgovnosti dotadanjeg Jevreja. U teškoj fizičkoj borbi s prirodom, koju su morali obamrli mišići nemoćne generacije potpuno da obvlađaju, otupili su sentimenti pilpulističke tradicije, koja je sigurno velika, ali ne dosiže one lepote, koja je sadržana u jednostavnosti čoveka, borca u prirodi. Tom duševnom atmosferom bili su okruženi prvi pijoniri ideje. Naravski, i logičnost izvoda morala je kasnije da sledi. Ali prvobitna i osnovna bila je jednostavnost spoznaje, da samo rad na narodnom tlu i vera u uspeh toga rada, tvori najprirodniji odnos pojedinca spram svoga naroda. To je bio etički fundamenat druge l alije*) u onom opsegu, u kojem su mladi jevrejski radnici u njoj udioništvovali. Od tog doba osvojila je ideja sve veće slojeve jevrejskog radnog naroda Pale*) Kolonizacija Palestine od ruske revolucije (1905.) do pred rat (1914.).

Pisma iz Palestine

A. D. Gorđon:

Prvo pismo. Prijatelji moji! Pišem vam kroz novine, jer mislim, da je to najbolja adresa. Vjerujem, da će vas ovako naći moje riječi, ma gdje bili. Stalo mi je do toga, da se moje riječi ne izgube. Jer ja nijesam dopisnik kaki, ili publicist ili novinar. Jednostavan sam Židov s jednostavnim židovskim srcem. I ja ću vam pisati, prijatelji moji, onaiko, kako jednostavni Židov piše pismo svojoj porodici, i to, baš o porodičnim stvarima. A mislim da će vas zanimati što pišem; ta ja ne pišem samo o sebi, nego o našoj staroj, dobroj majci, koja je, da vam usput velim, i sada, unatoč opustošenja i siromaštva tako lijepa, da bi mnoga mlada majka mogla želiti, da bude tako lijepa. A što je prirodnije od pozdrava stare majke. No mi smo se našem starom domu svakom domu uopće tako otudjili, da nam i majčin pozdrav zveči hladno i kameno. Osjećamo ili đoživljujemo, dublje od svih osjećaja da nam je cio svijet stran, da smo prognani, jadni, a »majka« je za nas gotovo predjetinje, pre-

srdačno, prečovječno. Zapuštena djeca, ali ne siročad. Osjećaj je taj samo zamrznuo, no nije umro. U svakoj židovskoj duši tinja iskrica, i ako je prosto oko ne vidi. A jedna iskrica dostaje. Treba samo znati, kako da s njom postupamo. Nikako ne smijemo, da prejako dušemo u nju. Time se plamen samo razbukti i utrne. Tek polagano moramo da otkopamo pepeo i tudju zemlju što je guše i ne dopuštaju, da dodje svježi uzduh do nje. Treba samo da oslobodimo dušu iskrica će već svoje učiniti. Tihi, jednostavni, ozbiljni treba da su razgovori s dušom; istinite, gole treba da su vijesti, što donosimo o dragim joj stvarima. To čisti, to oslobadja, jer donosi život, kaki jest, a samo život može da igra dušom, na svim žicama osjećaja i misli. I tako jednostavan moj pozdrav iz Palestine. Sve je u Palestini tako jednostavno, svakidašnje kao i drugdje. Sve sitnice su ovdje, i ako hoćete, sve sitničavosti. A naš je narodni rad tako malen, tako mikroskopski malen i u dobrim godinama te treba vrlo jasan i oštar pogled, da se takav vidi, kakav uistinu jest Jer buka vika i vatrometi, česa i ovdje mnogo ima, ne mogu da mnogo dadu ozbiljnoj duši osim uvreda i jada. Sve to treba da znate,

prijatelji moji, da ne biste nešto osobito očekivali i da ne budete razočaram. No obraćate li se Palestini otvorenim srcem, srcem što osjeća boli stvaranja, pa našli oni izričaja samo u savijanju, i katkada u neJijepim poklicima, tad ćete, budite uvjereni, biti zadovoljni. To je prednost, koju mi u Palestini imamo, kad smo u njoj kod sebe, kod sebe u svemu što jesmo i što doživljavamo osjećali mi to ili ne. Ovdje ostaje sve naše: ako nešto učinimo, ako nešto zakasnimo, naše svjetlo, naša sjena, naše veselje, naši boli. Ima ovdje briga sa svim što k tome spada, u svim vrstama i bojama u drugim zemljama možda nemate manje nego mi ovdje no vaše su brige besmislene, zaludu i samo zaludu. A ovdje u Palestini mogu biti brige kakogod gorke i strašne, uvijek imaju smisla. Ovdje nema udarca, koji bi bio uzalud, nema brige, koja bi bila besmislena, ovdje uistinu ne propada nijedna iskrica, nijedan zvek. Ako je netko u Palestini, ako je nešto uradio, nešto za našu stvar pretrpio, on može da nedaj Bože poslije bankrotira ili otputuje, i ako njegov rad nestane, njegova energija, njegova predatnost, njegove muke ostaju. No ima ovdje i ovakovih, što siju zdrav život, i gdjekada svoj

2

»ŽIDOV«

BROJ 39.